Select Page

DW: Hercegovačko selo nestaje

DW: Hercegovačko selo nestaje

U samo 20-tak godina život u Hercegovini, a posebno hercegovačkom selu, drastično se promijenio. Djeca često ne vide domaću životinju uživo, a imaju i poteškoće u komunikaciji jer su previše izloženi medijima.

Brojna djeca u Hercegovini, što podrazumijeva i manja mjesta, već se suočavaju s poteškoćama zbog kojih trpe i nove generacije u daleko razvijenijim, svjetskim metropolama.

“Sela kakvo je nekada bilo više gotovo da ga i nema. Niču nove kuće, domaće životinje možete nabrojati na prste jedne ruke. Mladi odlaze u gradove ili inozemstvo za poslom, a djeca ne razlikuju ovcu od koze. Čula sam da su neka djeca i za kravu kazala da je ljubičaste boje kao ona s čokolade. Valjda je takvo vrijeme došlo…”, kaže mještanka Ana iz Čitluka.

Hercegovačka sela zbog novog načina života ostaju bez domaćih životinja čije držanje postaje neisplativo, a djeca se s njima prvi put često susretnu – u slikovnici i na internetu.

Djeca komunikacijske ere bez komunikacije

I riječi ravnateljice Javne ustanove Dječji vrtići Mostar, Danijele Kegelj, potvrđuju nove pojave. “Djeca koja pristižu i iz manjih mjesta često nisu uživo vidjela domaće životinje poput krave, svinje, ovce, konja, a ono što bih posebno naglasila je da sve veći broj traži i stručnu pomoć zbog raznih poteškoća. Nerijetko se zna dogoditi da dijete predškolskog uzrasta dođe s duda ili tabletom”, kazala je za DW Kegelj. No, poteškoće s kojim se djeca suočavaju ne iznenađuju ni stručnjake.

“Primjećujemo poremećaje u pragmatici i socijalnoj komunikaciji. Dijete će izrecitirati cijelu pjesmu iz crtića, ali će imati problema u verbalnoj komunikaciji i prečestim poistovjećivanjem s nekim od likova i to je problem. Djeca se sama igraju, na internetu pretražuju crtiće, ali se s njima dovoljno ne razgovara, ne pričaju im se priče i nije ni čudo što imaju takve poteškoće”, kaže za DW Ivana Šimić Šantić, logopedica u Sveučilišnoj kliničkoj bolnici (SKB) Mostar.

Bjelošev-Do-019

Ona zaključuje da je pretjerano izlaganje djece od najranije dobi utjecaju medija jedan od glavnih razloga sve češćih barijera u socijalnoj komunikaciji. “Roditelji djeci često i usitnjavaju hranu iako za tim nema baš nikakve potrebe, čak štoviše, to je jedan od važnih razloga za artikulacijske poteškoće jer dijete ne stječe dovoljnu pokretljivost jezika za izgovor glasova i ‘tepa’ do kasnije dobi“.

Zanemareno seosko domaćinstvo

Poljoprivrednici iz Hercegovine se često hvale kako su “hranili prije rata Bosnu i dobar dio Hrvatske”. Sagrađene su mnoge kuće od rajčica ili lubenica. Ali danas više nema ni traga tih dobrih vremena. (06.06.2015)

Kako se čini, vrijeme masovnih medija i suvremene „pametne“ komunikacije otežalo je ili ugasilo živu komunikaciju među ljudima, posebno kod djece koja te vještine tek moraju stjecati. No, što se dogodilo sa hercegovačkim selom i zašto se čak i seoska djeca suočavaju s ovim problemima, zašto čak i ona o domaćim životinjama uče iz slikovnica?

“Hercegovina je doživjela promjenu, domaćih životinja je sve manje, a to najbolje potvrđuje naš visok uvoz mesa i mlijeka. Sigurno da se djeca u selima vrlo malo susreću ili se uopće ne susreću s domaćim životinjama. Na žalost, zanemareno je to nekadašnje, karakteristično seosko domaćinstvo koje je proizvodilo za sebe hranu”, za DW komentira Ivica Ravić iz Veterinarskog zavoda Hercegovačko-neretvanske županije (HNŽ). On podsjeća da u mnogim seoskim kućanstvima danas žive samo djed i baka, da ne postoje nekadašnje zadruge gdje se može prodati višak hrane, mlijeka, povrća, voća ili mesa, kao nekadašnji, dodatni izvor prihoda.

60316228

Hercegovina doživjela promjenu bez povratka

Nešto precizniju sliku stanja možda donosi i komentar Velimira Milasa, doktora veterine iz Ljubuškog, s dugom obiteljskom tradicijom u veterinarstvu i višedesetljetnom brigom o tisućama domaćih životinja na području te općine.

“Prije 30-40 godina ovdje se brojilo oko 40 tisuća ovaca, oko 1.700 konja, 5.000 krava, a svinjama se i nije znao broj. Danas u ljubuškoj općini konja od prvobitnog broja ima tek 1%, a krava oko 350, i tako je u svakom selu bez iznimke, a u susjednoj Hrvatskoj je još daleko i gore. Doduše, povećao se broj pasa, valjda kao psihološki, komunikacijski fenomen”, komentira za DW dr. Milas. Kaže da se promijenio način života i mogućnosti dolaska do novca, ali da su i migracije “učinile svoje”.

On nije previše optimističan da će se na selo uskoro vratiti domaća životinja i zaživjeti suvremeno selo, kao što je to u zapadnim zemljama. “Ne postoji industrija i stručnjaci koji bi stvarali novac i mogao bih kazati da se ovdje događa ono isto kao i prije 106 godina za vrijeme fra Didaka Buntića, kada se bježalo od gladi”, zaključuje dr. Milas.

Kako je stanovništvo mlade države Bosne i Hercegovine, nakon desetljeća života u zatvorenoj Jugoslaviji, prihvaćalo nove navike življenja i je li na to bilo uopće spremno, zasigurno će pokazati iscrpnije znanstvene analize svih socijalno-kulturno-ekonomskih područja života.

Ovo je samo jedan segment preobrazbe koje doživljava hercegovačko selo ali i, kako to sada izgleda, preobrazbe koju doživljavaju hercegovačka djeca.

(DW)

OGLASI

Loading