Poezija je refleks kojeg pretačem na papir
Treba uzeti i čitati, pa mi smo najplodnije područje na Balkanu što se poezije tiče i kao takvi smo prepoznati u cijeloj Europi, kaže mladi pjesnik Marijan Knezović.
Pjesnici su čuđenje u svijetu, svojedobno je svojim stihom poručio veliki hrvatski i hercegovački pjesnik Antun Branko Šimić, a da je tako potvrdio je i posuški gimnazijalac Marijan Knezović, koji je nedavno u prepunom kinu u svome gradu svojim sugrađanima i prijateljima predstavio svoju prvu zbirku pjesama „Vremenski putnik”.
Svaka pjesma nosi određenu poruku
Marijan je, baš poput svoga uzora Antuna Branka Šimića, zrelim stihovima i biranim riječima o vrijednosti života, kako bi to rekla njegova starija kolegica pjesnikinja Dijana Jelčić-Starčević, uspio sve ljude sjediniti u čudesnost postojanja. Svi nazočni te hladne i snježne prosinačke večeri mogli su uživati u hrabrosti i odvažnosti jedne mlade osobe koja se, kako kaže, odvažila govoriti vrijednostima života koje su zapostavljene.
– Ne postoji neka univerzalna poruka koju želim prenijeti čitatelju. Svaka moja pjesma nosi određenu poruku, a nadam se i pouku za čitatelja. Većinom su to opomene o kratkotrajnosti života, prožetoj duhovnosti i važnosti ljubavi, koja je, iako se o njoj nikada nije više govorilo, danas uistinu zapostavljena. Najmanje je stvari o kojima se puno priča, postoje tek one o kojima se šuti, rekao je mladi pjesnik na početku našeg razgovora za Dnevnik.ba.
Promocija njegove prve zbirke pjesama je događaj o kojem će se u Hercegovini još dugo pričati. Prepuna kino dvorana u Posušju relevantan je dokaz kako u Hercegovini još uvijek postoji publika za kulturne sadržaje. Zapravo, uvijek je postojala, samo tek sada stasava na čvrste noge.
Hercegovina najplodnije područje na Balkanu što se tiče kulture
– Hercegovačka kultura je uistinu vrlo bogata. Ljudi su skloni podcjenjivanju kulture u Hercegovini, ali usudio bih se reći da je to stereotipni problem. Jednostavno, mladi u Hercegovini iznova i iznova okreću svoju inteligenciju k umjetničkom stvaralaštvu i to se vidi, govori nam Knezović i dodaje kako je „najlakše reći da kod nas ništa ne valja i da nema kvalitetne umjetnosti”.
– Treba uzeti i čitati, pa mi smo najplodnije područje na Balkanu što se poezije tiče i kao takvi smo prepoznati u cijeloj Europi. Nadam se da će „Vremenski putnik” biti motivacija mladima da pišu, ali i da objavljuju, i ako to uradi bar jedna osoba koja pročita zbirku, zbirka je uspjela. Što se tiče prepunog kina, nitko ne može ni zamisliti koja mi je čast bila govoriti tim ljudima, a kad su po onakvom vremenu došli, to je najmanje što sam mogao uraditi, ističe Knezović za Dnevnik.ba.
„Vremenski putnik” je napravio odlučan korak u svijet poezije i poetičnog izražavanja. No, Knezović za sebe neće reći da je pjesnik, već se, kako kaže, u nedostatku bolje riječi tako nazove ili ga tako nazovu.
– Sebe ne vidim kao pjesnika, tek se tu i tamo, u nedostatku bolje riječi, nazovem. Ne vidim se u liku nekog poznatog pjesnika, tim više što pjesništvo nije nešto čime se želim primarno baviti u životu. To je nagon i refleks kojeg s vremena na vrijeme pretočim na papir. Dakle, pjesništvo za mene uistinu je neka vrsta poziva, ali ne smatram da je to ono što me treba definirati kao čovjeka, poručuje mladi Knezović koji svoje uzore, odnosno ideale pjesnika, vidi u neizostavnom trojcu Šimić, Ujeviću, Matošu i prerano preminulom pjesniku Branku Miljkoviću, koji je obilježio srpsko stvaralaštvo druge polovice 20. stoljeća.
poskok.info
