Ime Posušja – bez obzira na sva tumačenja imena Posušje, u posljednje i ranija vremena, očito je da je ime Posušje hrvatskog korijena i da označuje sušni kraj, što je i bilo temeljno obilježje ovog kraja kroz stoljeća.

Pretpovijesno doba
Kameno doba - Iz razdoblja starijeg (paleolitik) i srednjeg (mezolitik) kamenog doba, iz doba pračovjeka izrazito lovca i sakupljača divljih plodova, na prostoru općine Posušje nisu pronađeni tragovi čovjeka.
U razdoblju mlađeg (neolitik) kamenog doba u južnoj Europi se znatno promijenio način života čovjeka, postao je ratar i stočar, gradi stalna naselja, javlja se keramika. Iz ovog razdoblja, i to iz njegovog starijeg podrazdoblja, na prostoru općine Posušje, postoje ostaci čovjeka, potječu sa lokaliteta Vukove njive, Iličinova lazina, Prataruše i Žukovička pećina u Viru. U mlađem neolitiku na ovim je prostorima dominirala hvarsko-lisičićka kultura a njeni ostaci na prostoru općine Posušje pronađeni su na lokalitetima: Brig uz Bagarušu, Mostina (Batin), Sridnji Brig (Gradac), Uža (Gradac i Vrijovički brig (Gradac). U razdoblju Bakra (2400 – 1800. pr. Kr.), u Hercegovini je prevladavala tzv. «vrpčasta keramika», takvoj su pripadali lokaliteti: Nečajno i Trostruka gradina između Posušja i Gruda.
Metalno doba – Raspad neolitskih skupina i početak novog, metalnog doba, u našim je krajevima, uvjetovan u prvom redu velikom seobom Indoevropljana koja se desila u zadnjim stoljećima III. i na prijelazu u II. milenij prije Krista. Ova velika seoba se, kao i ostale i prije i kasnije, također odvijala u valovima, pa je njen treći i posljednji val, dovršio zauzimanje prostora između Save i Jadranskog mora. Od tog trenutka miješaju se kulture starosjedilaca i doseljenika, nastaju novi tipovi naselja, gradine, i izrazito zatvorene društvene zajednice. Kao tipičan primjer takve brončanodobne kulture, izdvaja se, u ovim krajevima dominantna «Cetinska kultura» uglavnom u srednjoj Dalmaciji, i u nekim segmentima dosta joj slična «Posuška kultura», rasprostranjena uglavnom po Hercegovini, Duvanjskom polju, srednjoj i dijelu sjeverne Dalmacije.
U brončano je doba, može se slobodno reći, bujao život na prostoru općine Posušje u prilog čemu svjedoče i brojni lokaliteti i naselja iz ovog razdoblja na prostoru Općine, njih čak 32.

Iz razdoblja željeza na prostoru općine Posušje postoji čitav niz gradina, tipičnih naselja Delmata, a preko današnjeg Posuškog i Virskog polja zasigurno je išao važan trgovački put od trgovačke luke Narona (Vid kod Metkovića) do glavnog Delmatskog centra Delminium u Duvanjskom polju. U prilog ovoj činjenici svjedoči novac «Drahma Dyrahija» pronađen u Viru, a ugledni arheolog Zdravko Marić je ustvrdio da se u Viru nalazi jedno od najvažnijih kulturnih nalazišta cijele delmatske zemlje. Drugi ugledni arheolog Borivoj Čović, područje je Posušja, svrstao u «centralno ilirsko područje».
Posušje u rimsko doba
Rimljani su kao praktičan narod, nakon što su zauzeli ove krajeve, svoja naselja razvijali u blizini prijašnjih ilirskih naselja. Naselja su povezivali svojim poznatim cestama čiji su rijetki ostaci danas vidljivi na prostoru općine Posušje. Kao siguran i potvrđen pravac dokumentirana je rimska cesta Gradac – Tribistovo – Poklečani – Petrovići. S druge strane po tvrdnjama arheologa Ballifa i Patscha, Vinjani su bili važno cestovno čvorište. Iz Vira, kao siguran ucrtan je cestovni smjer ispod Zavelima ka Vinici i dalje prema Aržanu.
U vrijeme Rima na prostoru čitave općine Posušje postoje naselja, utvrde i grobišta. Od naselja je, po svemu sudeći bio najvažniji Gradac, gdje su postojale dvije utvrde i naselje, te poznata kasnoantička kršćanska bazilika (IV. – V. stoljeće), dok je na prostoru Čitluka, u Dočićima, postojala rimska Vila Rustika. Na prostoru Čitluka, u blizini Orlovog kuka, također se nalazila rimska utvrda kao i u Plišivici na Vinjanima, dok je u Viru takva utvrda bila na lokalitetu Gradina iznad Glavice. U Tribistovu su se nalazile dvije rimske utvrde kao i u Sutini u Rakitnu, dok je u Petrovićima postojala utvrda i bazilika. Na prostoru Zagorja su pak pronađeni novci careva Konstantina I. i Valensa.

Posušje u Srednjem vijeku
U 7. stoljeću su se na povijesnoj pozornici pojavili Hrvati, osnivaju svoje prve kneževine, a zatim u vrijeme Tomislava i moćnu Kraljevinu Hrvatsku. Posušje je kao i čitava Hercegovina u ovo vrijeme pripadao Kraljevini Hrvatskoj o čemu između ostalog svjedoče i starohrvatski grobovi oko ranokršćanske bazilike u Gracu. Treba ipak upozoriti na mizerna istraživanja vezana za razdoblje ranog srednjeg vijeka u Posušju.
U kasnijim razdobljima, razvijenog i kasnog srednjeg vijeka, Posušje je uglavnom pripadalo velikaškoj obitelji Nelipića iz Sinja, a njihova vlast se vjerojatno nad ovim krajem povremeno mijenjala sa hrvatskom bosanskom vladarskom obitelji Kotromanića. Tako se i ime Posušje u pisanim dokumentima prvi put spominje 1378. godine u opisu sabora koji je sazvala Margareta, udovica plemića Ivana Nelipića kojeg je vlasništvo bilo i Posušje. Drugi put se
Posušje spominje 1403. godine u jednom dokumentu vezanom za trgovačke odnose Dubrovčana i Bosne. Značajan je treći spomen Posušja iz 1408. godine u jednoj povelji bosanskog kralja Ostoje gdje se Posušje naziva Župom. Tom prilikom kralj je Ostoja Posušje darovao plemićkoj obitelji Radivojevićima. Kasnije vrijeme vezano je za slabe bosanske kraljeve i moćnog hrvatsko-ugarskog kralja Žigmunda Luksemburškog, te za otpor hrvatskog plemstva prema istom kralju. Feudalna anarhija razdirala je hrvatske krajeve, pa su Turci prilično lako 1463. godine zauzeli Bosnu (zamislite Hrvati su u međusobnim svađama sami pozvali svog najvećeg krvnika i tako sami sebi presudili!).
Hercegovinu su Turci potpuno zauzeli 1482. godine padom Herceg – Novog, no, godina pada Posušja pod tursku vlast vezana je za godinu velike krbavske bitke, 1493. godinu.
Posljednje naselje Posušja koje je ujedno i posljednje u čitavoj Hercegovini palo pod Turke jest Vir. Branitelji Vira imali su dobro utvrđen lanac obrambenih utvrda iznad Vira i hrabro su se odupirali sve do 1513. godine.