NIKOLA VRANJKOVIĆ: Gdje si bio 53´?

Ovih dana svi bruje o ekološkoj katastrofi na sjeveru Hercegovine (ili jugu Bosne, ovisi otkud gledate). Naime, Jablaničko jezero, jedan od najveći projekata bivše države u potpunosti je nestalo. Gledam slike, i pokušavam predočiti sliku jezera kad sam ga prvi put vidio. Od one ogromne količine vode, ostao je tek manji potočić.

Kaže neki domaći pajdo sa jezera da ‘ovima iz elektre nije ništa sveto osim kilovata struje i da su samo oni mogli napravit’ vako nešto’. Nisam upućen u u cjelokupnu situaciju, ali koliko vidim jezero je postupno opadalo dok nije postalo pustinja. U pitanju su još i padaline. Kap po kap, nestade svaka riba i svaki rak koji se krio u dubinama jablaničkog plavetnila.

No, vratimo se mi unazad u prošlost i sjetimo se priče oko nastanka brojnih akomulacijskih jezera na prostorima Hercegovine. Najbolji primjer toga su upravo ova presušavanja. Odjednom, iz ničega izvire krovovi kuća, zidovi, nadgrobni spomenici. Ovdje spavaju nečije njive, djetinjstvo, uspomene i sve ono što je nestalo kada je netko pustio vodenu masu preko malog čovjeka koji nisam smio reći ništa nego otići. Otići, sa suzom u očima jer jedina uspomena na njegov dom preplavljena je što suzama, što zlokobnim smijehom duhova prošlosti.

Žao mi je kada vidim da nas i jezera napuštaju. Žao mi je kada vidim ljude koji su ostali bez svega, jer su živjeli od njega. No, pravo pitanje koje se postavlja je gdje si bio 53.’ kada su umjesto šarana i somova stradali Marko, Alija, Petar i Ahmet ? Zašto je u očima svih veća katastrofa nestanak ribe, umjesto nestanka čovjeka ?

Kažu da se život jezera neće obnoviti oko pedeset godina. Tko zna koliko ljudi će propasti zbog ove situacije. Tko zna koliko će neki zaraditi na ovome, a neki neće imati ni za kruh. Jezero je samo zadnje u nizu situacija koja ovu zemlju dovode na rub provalije. Put do nje svaki dan je sve kraći.

Sjećam se jezera koje je unatoč svemu izgledalo lijepo. Ljudi koji tamo žive ugodno su nas primili i to je ona strana BiH koju nitko neće spomenuti. Ali kad smo odlazili, gledalo sam prema jezeru i gledao to križanje plave i zelene boje na površini. Samo odjednom, jedna misao mi je preletjela glavom.

Hej. Pa netko je nekoć živio ispod ove vode… A izgleda da se sudbina pobrinula da i to kad tad ispliva na površinu.

Posušje.net/Nikola Vranjković