NIKOLA VRANJKOVIĆ: O čem drugom već o tragikomediji u HR Saboru
Ako postoji neka točka u kojoj se mješaju tragedija i komedija u političkoj magli ovog stoljeća, to je današnji dan. Nisam pogledao saborsku sjednicu, niti bilo koji drugi politički program bilo koje države godinama, jer smatram da ti isti sadržaji zrače više nego ostavšina Černobila. Danas, na svim televizijama gori. Gori vatra tužnog plamena koja zabavlja široke mase koji misle da taj vatrogasni skup radi za dobrobit ove države.
Ako ste ikada bili na sajmu, svjedočili ste cjenkanju i savezima. Ti meni, ja tebi. Sada ste imali priliku gledati kako jedni varaju druge, ali na teret narod. Koliko je bitno sačuvati fotelju, ne smije se ustati iz nje. Ali doslovno.
Cirkus koji traje neko vrijeme u medijskom prostoru trajati će još godinama. Svjetlo na kraju tunela ugašeno je radi poskupljenja struje. Tlo ozbiljnije podrhtava pred ljudima koji u suštini nemaju izbor. Imam osjećaj da kad se kamere ugase, da svi piju skupa u nekoj krčmi i troše novac koji bi ljudi trebali dobiti za plaću.
U nekoj svojoj koncepciji politike, plovim između dvije crte. Balkanac, a ne komunist i Jugoslaven, demokrat, a ne prodesničar. Moja stranka ne postoji. I da postoji, ili bi je progutao mrak ili odabir ka križanju, koji je po svemu sudeći, samo formalni prolazak.
Lutkarske igre su u punom jeku. Ne zna se više ‘ko će ga kome’ i tko je čiji. Ovo je predstava koju ne bi režirao ni Oliver Frljić. Nazvao bih je ‘Čovječe, ne ljuti se.’ Ovako prljave igrice nisam viđao još od smrti jednog čovjeka kojem je danas slučajno ili ne, obljetnica smrti. Samo, njegovo ime i riječ ‘čovjek’ ne mogu u istu rečenicu. A njegovi kraci još uvijek duboko među nama diktiraju sudbinu demokratskog svjetla pod drugim imenima i maskama.
Maj ili svibanj, kako vam na volju, moj je nadraži mjesec. Obožavam ga zbog prirode, temperature, razmišljanja koja me hvataju, a bome i nekih nostalgija koje se uvijek jave kad tišina zamjeni gradski žar. Izgubljen između jave i sna, kaže jedna pjesma. Tako nekako i je, jer svakoga muče brojna pitanja, a ona se uvijek javljaju ujevićevski; u saznanju proljeća. Samo je san stvarnost, tu nema jučer, danas ni sutra.
Ako ste imali pametni, ugasite televiziju i za svoje zdravlje radite nešto drugo. Gledanje ovog sajmišnog skupa pod državnim pokroviteljstvom jedino će vas natjerati da zaplačete nad gorkom sudbinom ove zemlje. Na deset njezinih stanovnika, tri su u raljama susjedstva, tri su u raljama samih sebe, a četiri su razasuta na ovom bijelom dunjaluku.
Davnih dana, prije skoro četrdesetak godina, Bruno Bušić je zapisao da ćemo nakon ratova pojesti sami sebe. Još malo, i kao psi ćemo glodati kosti, jer od voljene nam zemlje nije ostala ni koža.
Nikola Vranjković
