Povijesni zapis o Posuškom Gracu objavljen u austrijskom “Linzer Volksblatt” davne 1904. godine
Proteklih dana došli smo u posjed jednog veoma zanimljivog povijesnog dokumenta o Posuškom Gracu objavljenog u austrijskom časopisu “Linzer Volksblatt” davne 1904. godine, pišu na svojoj službenoj stranici u Župi Posuški Gradac. Zabilješku donosi i potpisuje izvjesni Fra Clarenz Hemmelmair koji u feljtonu pod nazivom „Iz okupiranog područja”, u spomenutom časopisu donosi priče s proputovanja ovim područjima.
Kako je Posuški Gradac izgledao te davne 1904. godine iz perspektive ovog austrijskog putopisca pročitajte u veoma zanimljivim zabilješkama iz prijevoda i prijepisa objavljenog sadržaja u “Linzer Volksblatt”:
Iz okupiranih zemalja
( 1 . nastavak)
Konačno nakon desetak sati vožnje neravnim putevima stigosmo do cilja. Kod izlaska iz vozila odmah sam brojao svoje udove tijela i, Bogu hvala, svi su bili na broju. Ova vožnja izgledala je više kao spuštanje u nepoznato, iako je vodila uzbrdo. Kad budem ovdje gotov, vratit ću se na konju, jer ću tada biti sam.
Posuški Gradac, gdje se dakle sada nalazim, jedno je župno selo na usamljenom planinskom obronku, na obronku jednog slikovito lijepoga brda, gdje se vidi crkva i župna kuća, i 3 do 4 sata (hoda) duga prodolima.
Na vrhu brda, na čijem se podnožju nalazi crkva i župna kućica, nalaze se ruševine jedne bivše rimske kule, po svoj prilici tvrđava nekadašnje rimske provincije Ilirika. Njezino ime i povijest su u tijeku vremena nestali. Da se radi o rimskim početcima ne svjedoči toliko predaja, koliko mnogi rimski nalazi, kao primjerice novci, oružje i slično, koji su ovdje pravljeni, a pronađeni su kada se obrađeno kamenje ovdje uzimalo i spuštalo u podnožje za gradnju nove crkve. S vrha ove ruševine, tj. s vrha ovoga u dolinu okrenutog stošca, nudi se veličanstveni pogled na simpatičnu i romantičnu dolinu, koja je u donjem dijelu dosta plodna, a okružena je kraškim brdima, na čijim obroncima raste grmlje. S juga nam mašu dalmatinski alpski vrhunci.
Stambeni objekti ljudi, kao i domaćih životinja, sve su odreda siromašne kolibice, niskoga zida u dvoredu, primitivna krovna konstrukcija sa strehom prekrivena, u rijetkim slučajevima s neobrađenim kamenim pločama umjesto strehe i — palača je gotova.
Unutarnji prostor je za stanovanje i spavanje kao i za kuhinju. Ognjište je na neravnom kamenom podu u sredini sobe, na kojem se loži, a iznad njega visi sa stropa na lancu kotao, u kojemu se priprema hrana. Kao blagdansko jelo peče se pored vatre na ražnju malo janje ili kozlić.
I naša „župna kuhinja” nema nekog posebnog luksuza. Jedan dobroćudni čovjek (dijak), je i sluga, i kuhar, i pekar, i perač, i štalar, i sakristan itd. – sve u jednoj osobi. (U ovoj provinciji u svim samostanima i župama su civili muškarci kuhari.) Izvor sredstava za prehranu i odijevanje naroda bio je uzgoj domaćih životinja, a posebno ovaca. Bezbrojna stada janjaca pasla bi po pustom kršu, tražeći rijetke travke po njemu. Rijetki komadići obradive zemlje zasijani su oskudnom pšenicom, kukuruzom i duhanom (koji je bio u državnom monopolu).
Ovdje živi lijep i snažni narod, posebno su muškarci elegantni, prave figure, otporni i nepokvareni, s istaknutim crtama lica, oštroga nosa i vatrenih očiju. Šarena i slikovita odora uvećava njihov simpatični izgled.
Uglavnom su to dobroćudni i otvoreni ljudi, doduše od moderne kulture još gotovo netaknuti, ali možda upravo zbog toga spremni učiti, djeca su prirode, kojima su nepoznati moderni užitci, s malo su zadovoljni, što mogu u znoju lica svoga škrtoj zemlji oteti. Njihov odmor i zabava nakon dnevnog umora sastoji se uglavnom u tome, navečer sjediti na zemlji oko vatre, pušiti, piti kavu na turski način, pričati o svome dnevnom poslu i tome slično, ili uz pratnju nekog instrumenta, sličnom violini, ali sa strunom od konjskoga repa, pjevati narodne ili junačke pjesme. Kao brdsko stanovništvo imaju sklonosti i dara za pjevanje. Posebno rado pjevaju pjesme, koje sadržajno opisuju junačka djela njihovih predaka, koji su prije nekih 200 godina pod vodstvom hrabrog gvardijana Franjevačkoga samostana u Imotskom, u susjednoj Dalmaciji, sve Turke iz Dalmacije i ovoga pograničnog područja protjerali. Od tada nema u Dalmaciji ni na ovim prostorima ni jednoga jedinog muslimana. To je, kako rekoh, njihova najdraža zabava, pušenje i dim ognja ih uopće ne smeta, i unatoč tome su zdravi i dugo žive; stogodišnjaci ovdje nisu velika rijetkost, naravno, na dimu sušeno meso najdulje traje. — I naša župna kuhinje odjekuje koji put takvim pjesmama praćenih glazbalom, koje se zove „gusle”, i to kada susjedi dođu k nama u naše dvorište. Rado slušam u njihovu društvu njihove originalne melodije, koje ja na žalost ne razumijem.
Jako mi se sviđa biti u ovoj jednostavnoj i mirnoj visoravni, s ugodnom, lijepom i zdravom klimom, na svježem zraku, više nego u Sarajevu s jako promjenljivom klimom, zbrkom naroda i religija, gdje sam se vrlo često usred grada osjećao veoma strano i usamljeno, dok ovdje s ovim jednostavnim planinskim stanovnicima, s kojima se osjećamo jedno u vjeri, osjećam se kao kod kuće, veseo i svjež.
Kako je tek samo ugodno navečer na brdu s ruševina rimske utvrde promatrati zalazak sunca; kako samo idilično i toplo odzvanjaju stada koja pasu, blejanje nestašne janjadi, zvuk svirala i pjesma pastira, pjev ptica, zov dvaju ovčara, koji se kao veseli dječaci igraju skrivača, svježi večernji povjetarac kao tihi nebeski mir piri kroz dolinu, a ja gledam zalazeće sunce i pozdravljam po njemu sve svoje drage u Gornjoj Austriji.
Nisu slučajno Rimljani izabrali i osvojili ovu ugodnu dolinu kao svoje boravište, iako je tvrđava, kao uostalom i moćno Rimsko carstvo, već u ruševinama — tako prolazi slava svijeta; djelo ljudsko je propalo, ali ono što je Bog stvorio, kao ovu dolinu, je ostalo.
Ova ugodna dolina je istovremeno jedna ugodna oaza u pustinji moderne trke i jurnjave, i kao što valovi Jadrana 700 metara ispod nas udaraju, isto tako valovi moderne kulture i modeme jurnjave još ne dopiru u ovu jednostavnu visoravan.
Ljudi su ovdje skromni i zadovoljni, a njihova utjeha i njihova pomoć u njihovu napornom životu je vjera. Svome dušobrižniku, fra Blagi (P. Benedikt Babić), su s povjerenjem dječice privrženi, poštujući ga i ljubeći; oni znaju, što sve oni franjevcima ovdje duguju, koji su za vrijeme turske tiranije, žrtvujući i krv i živote, kršćansku vjeru ovdje sačuvali. „Fra Blago” je jedan vrlo dobri i dragi otac; studirao je u Tirolu i Štajerskoj. Godine 1880-1881. bio je u trećem tečaju teologije u Kalternu. Dosta dobro govori njemački.
Moju malenkost ljudi su na početku prihvatili kao da sam svećenik — novi kapelan – ; tek su postupno saznali da sam brat laik, brat laik u haljinama duhovne osobe, što ljudi nisu mogli shvatit, jer jedno takvo posebno stvorenje, brat laik, još nije nikada u ovaj kraj zalutao.
(Nastavak slijedi.)
Pismohrana redakcije
R. F. u S.: Adresa franjevca, brata laika, koji je napisao feljton „Iz okupiranog područja”, glasi: Fra Clarenz Hemmelmair in Posuški Gradac, zadnje pošta Imotski (Dalmacija).
Posuški-gradac.com
