Bošnjački kandidati za hrvatskog člana Predsjedništva BiH: Martin Raguž, Živko Budimir i Anto Popović

Sagledavanje kretanja na hrvatskoj političkoj sceni nije moguće bez varijable koju čini dodatak bošnjačke političke podrške koju privlači određeni kandidat. Nema hrvatskih kandidata. Ima kandidata s manje ili više bošnjačke podrške.

S jedne strane hrvatska politička scena je najhomogenija u BiH (vodeća stranka ima izrazitu prednost u odnosu na unutarnacionalnu političku konkurenciju), a s druge strane na nju najviše utječu pojedinačni izbori pripadnika drugih naroda (bošnjačkih birača uglavnom). Ovo je rezultat postojećeg ustava, izbornog zakona i političkog sustava. Mogućnost zaštite većinskog izbora birača kod Bošnjaka i Srba je višestruka: entitetski veto, stabilne većine u domovima naroda, lako ostvarive većine u zastupničkim domovima itd.

Mogućnost da se hrvatski glasači umiješaju u izbor bošnjačkih birača ne postoji. Izbor političke većine Bošnjaka štiti se u zastupničkim domovima u kojima imaju većinu i kroz dominaciju u klubovima naroda. Zato kod Bošnjaka nema „jurišića“, „budimira“ i sličnih kreatura jer bošnjački političar ne može profitirati kao hrvatski/srpski čičak.

Kako već osam godina u Predsjedništvu BiH umjesto predstavnika Hrvata sjedi bošnjački političar hrvatskog porijekla – Komšić, razumno je uvažiti utjecaj bošnjačkih birača i na ove izbore i postojeće kandidate za hrvatskog člana Predsjedništva BiH.

Anto Popović (iz Komšićevog DF-a)

Čovjek ima 73 godine. Nedavno su postavili par njegovih billboarda s Komšićem. Valjda čisto da odgovore na provokacije da Anto ne postoji. Godine su ga spriječile da uz drčnog galamdžiju Suljagića obilazi birače. Anto se može nadati glasu Zore Terzić- Šeremet koja bi mu tako zahvalila što je preuzeo njezinu kandidaturu i poštedio je javne pozornosti.

U smislu prelijevanja glasova bošnjačkih birača Anto je kamilica. Samo generacijska solidarnost nije dovoljna da nana iz Kalesije glasa za umirovljenika iz Livna! Mladi bošnjačko-bosanski nacionalist, prije nego šukne Hrvatima biranjem Ante, mora razmisliti da mu biološka nužnost na uskrati ćeif prije kraja mandata! Anto će uglavnom prikupiti bošnjačkih glasova koliko i Čović! Znači par desetaka i to greškom!

Živko Budimir (SPP)

Kandidatura za Predsjedništvo je posljedica u uvodu opisanog utjecaja bošnjačke politike na hrvatski politički izbor. Bez tog utjecaja Živko teži 2.000 glasova dovoljnih za stolicu u Skupštini HNŽ-a. U poslovičnim diobama HSP-ova na kraju bi možda završio kao predsjednik nekog budućeg „HSP Pravaši Trećeg Tisućljeća Od Stoljeća Sedmog“ ili kako već smišljaju imena tim HSP-ovima u postupku dijeljenja.

Zahvaljujući bošnjačkoj političkoj volji, svjedočili smo što se dogodi kada begovski merhamet počasti važnom funkcijom gladna kmetska usta. Paradno političarenje po seminarima u Južnoj Koreji, pomilovanja okorjelih krimosa, uloga kvasca u političkom vrenju na sarajevskoj političkoj sceni i na kraju politički salto mortale od turbohrvatovanja do plitkog multietnićarenja JNA tipa. Živko se u tri godine vratio na ideologiju koju je ostavio u podoficirskoj kaseti zadnje Vojne Pošte u kojoj je služio.

Nakon obitavanja u 5 stranaka svoju je sastavio od odvjetničkog tima koji ga zastupa u silnim procesima koje ostavlja u Sarajevu i ostatka poluraspadnutog HSP-a. Živku će političko preživljavanje osigurati koalicija s malim bošnjačkim strankama (koju je vjerojatno osmislio lukavi odvjetnik Ragib Hadžić). Stranke koje je Budimir (o)kupio imale su na prethodnim izborima oko 35.000 glasova. Danas je njihova težina manja jer je došlo do unutarstranačkih trvenja unutar najjačih stranaka Živkove „Boro i Ramiz“ koalicije. Također teško je vjerovati da je moguće sve te glasove prenijeti jednom sumnjivom licu poput Budimira. Segment umirovljenika, Babinih vojnika i bošnjačkog proletarijata kojemu se Budimir obraća ima puno bolju ponudu na bošnjačkoj političkoj sceni, tako da je procjena da Budimir može računati na oko 15.000 bošnjačkih glasova.

Martin Raguž (HDZ 1990)

Martin Raguž je definitivno prvi izbor bošnjačkih glasača koji planiraju nastaviti osmogodišnju tradiciju biranja „mehkog Hrvata“, kad je već sigurno da će drugu stolicu popuniti neki bošnjački nacionalist. Stoga ćemo mu posvetiti najviše prostora u ovom tekstu.

Martin je trenutačno zvijezda u Sarajevu. Unutar brojne zajednice koju popunjavaju članovi tisuća nevladinih organizacija iz Sarajeva, navodno nezavisni mediji, dobronamjerni intelektualci na sisi neke strane ambasade i osoblje stranih političkih fondacija, Martin je popularan ko iPhone. U neku ruku Martin i jest „novi čovjek“ na ovim izborima. Nekadašnji predsjednik vlade prve Samouprave sad je lepršav, upgrejdani proeuropski političar.

Na prošlim izborima Martin Raguž je zauzeo treće mjesto među hrvatskim kandidatima za Predsjedništvo BiH sa ukupno osvojenih 60.266 glasova (iza Željka Komšića i Borjane Krišto). U neku ruku to je respektabilan rezultat obzirom da je Komšić poharao bošnjačku političku scenu i ostavio malo prostora za prelijevanje glasova na kandidate hrvatskih stranaka. Tada je iza njega stajao kompletan HDZ 1990 s HSP-om. Za Martinov je dobar rezultat zaslužan i HDZ BiH, koji je isturio Borjanu Krišto, onako nevoljko, i bez stvarne vjere u pobjedu nad Komišćem na vrhuncu popularnosti. Najvažnije trenutak kampanje i nije vezan za njih dvoje, nego za tera-mega-giga pobjedu Komšića nakon koje se ni Zdravko Grebo više nije mogao praviti lud i govoriti ne znamo tko je izabrao Komšića.

Martinu ovaj put s druge strane nije Krišto nego Čović. Hrvatskih glasova može dobiti onoliko koliko stranačka struktura „Devedesetke“ može povući nakon revitalizacije i konsolidacije koja je trajala nekoliko mjeseci po izlasku iz stranke Ljubića (množina) i ostalih. Bošnjačko optiranje za Martina ovaj put neće biti masovan pokret. Martin ne može računati na provinciju, stariju čeljad, nene i dede i stranačke aktiviste velikih stranaka, te sve one koji su heroju s bunkera u Varešu – Komšiću, donijeli 300.000 glasova.

Uludo je neku nanu uvjeravati da je strateški mudro glasovati za Martina. On tom dijelu biračkog tijela i dalje izgleda ko lukavi Latin koji nam je „devedesettreće pljačko humanitarnu pomoć“. Džaba NDI, džaba Konrad Adenauer, džaba platinasta europska tračnica.

S druge strane biti favorit sarajevske NVO scene i Industrije Donacija i Grantova nije malo. Nakon demobilisanih boraca to je najbrojnija interesna skupina u Sarajevu.

Nije preambiciozno procijeniti da Martin može računati na 30.000 bošnjačkih glasova, a kampanja i političke poruke sugeriraju da Martin ozbiljno igra na njih. Martin je u cijelosti personalizirao kampanju. Devedesetka je kampanji gotovo nestala. U političkim porukama dominira neka komercijalna briselska varijanta BH patriotizma.

Kada pogledamo socijalnu i ideološku pozadinu Martinovih podržavatelja na bošnjačkoj političkoj sceni čini se da je Martin zatvorio ideološki krug. Prošlo je 24 godine od njegove prve kandidature za Predsjedništvo BiH, kada je kao kandidat Liberalno demokratske stranke BiH osvojio posljednje (8.) mjesto u trci za hrvatskog člana ondašnjeg sedmeročlanog Predsjedništva BiH. Sarajevska i bosansko-hercegovačka omladinsko-liberalna scena, koje je tad kandidirala i podržavala Martina, prošla je tranziciju u današnji probosanski NVO sektor i razne građanske fondacije. Nakon desetljeća praktičnog hrvatovanja Martin danas zvuči kao kandidat ostarjele omladine koja je jednako sklona iluzijama kao SSO 1990. godine. Na vrhuncu kampanje otići u posjet Vijeću mladih Goražde više sliči Martinu iz Liberala 1990. godine.

Dragan Čović (HDZ BiH)

Ako za nekoga možemo biti sigurni da neće dobiti glasove bošnjačkih birača onda je to Dragan Čović. Sarajevski su mediji u okviru propagandnih projekta koji su prethodili Platformi i Komšićevim mandatima od Čovića stvorili mitsko biće. Ničim utemeljenom obožavanju Raguža odgovara prilično neutemeljeno prokazivanje Čovića kao neke ultimativne prijetnje bosanskoj državnosti. Neupućenom bošnjačkom glasaču se utuvilo u glavu da Čović miče brda kad je u pitanju „treći entitet“ (da ne kažemo pomjera rijeke :)).

Ovaj pristup sarajevskih medija dijelom je zaslužan i za rast Čovićeve moći unutar frustriranog hrvatskog biračkog tijela koje reagira po načelu „kad vama (Sarajevu) toliko nevalja mora da je dobar za nas“.

Onaj dio bošnjačke NVO scene koji podržava Martina izrazito je nenaklonjen Čoviću (možda je to uzrok ljubavi prema Martinu). Njega valjda drže odgovornim za izostanak ideje o sretnoj građanskoj državi u kojoj nacija nije bitna dok je većinska i u kojoj će zaslužna građanska elita u Sarajevu donositi odluke umjesto zadrte nacionalističke manjine u kamenjaru.

Glasanje bošnjačkih birača za hrvatskog kandidata je slično „dobavljanju“ u onoj izreci: “Zašto pas liže j… – Zato što može dobaviti”. Jednostavno mogu i hoće im se… Koliko će dobaviti na ovim izborima ostaje za vidjeti …

Poskok.info