Huda jama, Barbara rov – najgrozniji zločin antifašista
Huda jama naselje je u sastavu općine Laško u Sloveniji. Blizu naselja nalazi se rudnik Huda jama. U sklopu rudnika Barbarin je rov u kojemu je 2009. pronađena masovna grobnica. U listopadu 2011. Barbarin rov otvoren je za javnost. Posjet je moguć uz prethodnu najavu.
Huda Jama jedno je od brojnih mjesta na kojima se nalaze žrtve poslijeratnih masovnih ubojstava jugokomunista. U rudniku je slovenska državna komisija do kraja 2009. pronašla posmrtne ostatke 726 ubijenih bez prostrijelnih rana, koji su živi zakopani. To je jedno od brojnih stratišta i grobišta hrvatskih vojnika i civila ubijenih u Sloveniji u mjesecima svibnju i lipnju 1945. Po usmenoj predaji koju čuva i još uvijek o njoj uglavnom šuti okolno stanovništvo pritisnuto strahom za goli život ipak se sačuvalo i u javnost iznijelo svjedočanstvo kako je u Hudoj Jami pobijeno nekoliko tisuća Hrvata. Prema slovenskim procjenama u Sloveniji je nakon rata ubijeno oko 200 000 osoba, od čega broj pogubljenih Hrvata premašuje 50 000.
Dana 7. svibnja 1945. posljednja kolona Hrvata prošla je kroz Celje prema Bleiburgu. Jer s 8. na 9. svibnja u Celje stiže 1. bataljon KNOJ-a i od tada svi su Hrvati vojnici civili, njihove obitelji, djeca, i roditelj, zatvoreni u logore u okolici Celja. Pripadnici 1. bataljuna KNOJ-a između 25. svibnja i 6. srpnja dovozili su ljude i kroz rupu duboku 47 metara i široku 7 metara, žive bacali u Hudu jamu. Od 800 žrtava iz prvog djela rudnika 10 posto bilo je žena. Trebalo je 20 godina da Hudu jamu otvorimo, a razlog je u Sloveniji isti kao i u Hrvatskoj. Devedesetih nismo stvorili države kakve smo trebali stvoriti.
Tko je odgovoran za ovaj zločin, za ovu industriju smrti?
Osim 1. bataljuna KNOJ-a, i djelatnici OZNE kojom je zapovjedao Milan Venišnik. Nakon osamostaljenja Slovenije i iskaza danog parlamentarnom povjerenstvu u slovenskom parlamentu a nakon izlaska iz parlamenta Venišik je otišao na Savu i ubio se hitcem u glavu. Zapovjednik 3. brigade Anton Vratanar odgovoran je za likvidaciju između 35 i 40 tisuća Hrvata i 15 000 Slovenaca. Josip Broz Tito 1. lipnja posjećuje Celje i dok Tita zasipaju cvijećem, njegovi partizani istovremeno bacaju žive ljude u jamu.
https://www.youtube.com/watch?v=6bVYhnEsveI
Pismo Ivanke Novak Škrabec
Mlada trudnica Ivanka Škrabec umrla je od zločinačke ruke “narodnih osloboditelja”. Partizani su ju tukli do krvi. Zapovijedili su joj da sama sebi mora iskopati grob. Zadavili su ju i bacili u plitku jamu. Pronađena je slučajno 1942. godine. Uza nju bilo je pismo u spomen svome nerođenom djetetu. Na kraju donosimo pismo od kojega je Roman Leljak krenuo u potragu za istinom, jer kako piše Leljak: Časno je i dostojno da pismo pročitaju svi dobri ljudi ovoga svijeta, a i svi zločinci da više nikada ne bi išli zlim putem, Kainovim putem.
„Još nekoliko sati i bit će kraj mojem životu.
Oh, zbogom, Majko od Žalosti, Mati moja!
Ti znaš da umirem nevina, kao što je umirao tvoj Sin.
O, dijete moje, moj nježni anđele! Kako bih voljela vidjeti crte tvoga nasmijana lica, koje bi me razveselilo.
O, dijete moje, moj nježni, bijeli cvijete!
Nikada ne ću vidjeti tvoje bijele ručice; nikad mi ne ćeš uzvratiti sladak zagrljaj.
Nikada te neću moći stisnuti na svoje srce, premda si tako blizu.
Nikada, dijete moje!
Negdje u zagrljaju šume naš će biti dom, krasit će ga proljetno cvijeće.
Moja usta ni kad ti neće pjevati pjesme u koljevci, sama ću biti tvoja postelja, iako hladna i tako tvrda. Grane iznad nas pjevat će ti voljenu uspavanku. Oh samo mirno spavaj, dijete moje, blizu si moga srca koje te silno voli; na žalost, iako te ljubi, iz ruku smrti, koja i tebe čeka, ne mogu te spasiti.
Samo mirno spavaj!
Ti ne možeš naslutiti što te čeka. Sa mnom ćeš umirati, kao i ja u mislima s tobom. I tad će biti kraj stradanja i muke, naše borbe.
Skupa ćemo k Bogu.
Kad sam te prvi put oćutjela, osjetila sam tvoj nemir. I počela sam sanjati, kako ću te prvi put donijeti u Božju blizinu, da te poškropi krsna voda. Na žalost, oblit ćete moja krv. Krvlju majke pune ljubavi bit ćeš kršteno.
Gledala sam te i vidjela kako se Krist u hostiji prvi put priklanja k tebi. Na žalost, moje će tijelo ubrzo biti ciborij, a ti, moje dijete, hostija u njemu. Iz mojeg ciborija uzet će te ruka puna ljubavi, položit će te u svoje božansko srce…
Tada, dijete moje, prvi put ću te vidjeti, o moj nježni anđele, ondje ću vidjeti tvoje lice, i ti ćeš ondje prvi put vidjeti svoju majku i prvi put izgovoriti riječi: ‘O, Mama’.“
narod.hr
