Ibrica Jusić: Trubač sa Seine pjesma je o Domovini, Matošu, hrvatskome jeziku, ali i o meni
Najpoznatiji hrvatski šansonjer i trubadur Ibrica Jusić prošloga je tjedna održao koncert u Zadru, ali je drugoga dana svojim nastupom u Osnovnoj školi Smiljevac na skupu posvećenome 50. obljetnici Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika oduševio brojne profesore, znanstvenike i učenike te dao prinos obilježavanju te obljetnice. Popularni je Ibrica tom prigodom pjevao i Trubača sa Seine. Cesarićevu pjesmu posvećenu Matošu koju je uglazbio još u vrijeme komunizma i izvedbom koje je budio nacionalne emocije kod hrvatskoga naroda, napose onoga u dijaspori. I prije nastanka samostalne hrvatske države i danas 27 godina nakon toga, ta pjesma jednako oduševljava posjetitelje Ibričinih koncerata. Ona je jedna od najljepših himna hrvatskome jeziku pa je stoga prošloga tjedna u Zadru razgovor s Ibricom Jusićem imao Hrvatski tjednik i razgovor je počeo upravo o toj pjesmi. Odmah na početku kaže da je to za njega jedna od najdomoljubnijih pjesama ikada napisana i uglazbljena, s čime se zaista i nije teško suglasiti.
Trubača sam uglazbio 1979. godine kada je Cesarić već bio dobrano bolestan. On je umro 1980. godine. Na to me je nagovorio Ivo Vrdoljak rekavši mi je da je Cesarić pri kraju i da pripremaju komemorativni skup . Hajdemo, skladaj ovu pjesmu, poručio mi je. Ja uvijek kažem da pjevam kako i živim. I da me stihovi nisu povukli, da me pjesma nije povukla, da nisam u njoj prepoznao i svoj neki Pariz, i svoje iskustvo kad me Udba zatvarala, pjesme ne bi bilo. Ovako, nastala je vrlo brzo i traje skoro pet minuta. Nisam se bojao pjesme. Dakle tema me povukla, a kad te povuče stih, onda je sve vrlo jednostavno. Ja kroz tu pjesmu po tko zna koji put proživljavam svoj Pariz. Melodiju sam sam napravio. Prvi put sam ju otpjevao dok je on bio živ, 16. prosinca, tada mi se rodio sin. Na dan njegova rođenja pjesma je bila prvi put izvedena. Sam Cesarić je bio u bolnici i nije ju mogao čuti uživo. Ali reakcije publike bile su zaista sjajne.
Na upit kojih se reakcija najviše sjeća ovaj umjetnik je odgovorio:
Pjesma je poslije proglašena himnom naše emigracije, a moja je putovnica čak par puta u Dubrovniku bila na hlađenju. Najprije te privedu, pa ti uzmu putovnicu, pa te ispituju pitajući što ste snimali… Ja kažem – ljubavne pjesme…. Onda nađu Trubača sa Seine kojega je aranžirao Stipica Kalođera. Onda pitaju gdje sam to snimao. U Zagrebu, kažem. Čija je to pjesma, nastavljaju s ispitivanjem. Kažem – Cesarićeva, moja je samo glazbe! Onda bih morao donijeti snimku da oni to čuju. I čovjek to sluša, ali mu ništa nije poznato… I tako bi putovnica bila kod njih nekih dva, tri mjeseca… Ali ja uvijek stojim iza onoga što radim. Kad mi pjesma sjedne, automatski ju radim. Pjevao sam ju i u Beogradu. Ta pjesma moje je mišljenje, moj stav od kojega ne odstupam.
dnevnik.ba
