Mostarske džamije crkvenih korijena

Dvije prethodne Crtice vratile su nas u mostarski Srednji vijek, a i danas se zadržavamo u tomu mračnom dobu osvajanja i pokoravanja koja su ove krajeve obilježila za stoljeća.

Pišući o krvavomu mostarskom bajramskom jutru iz ljeta Gospodnjeg 1687. spomenuo sam i podatak iz zapisa fra Ivana Frane Jukića o Ali-hodžinoj (Krvavoj) džamiji s mostarske Raljevine, za koju je naveo kako je izvorno bila crkvom Svetoga Jakova. To da su onovremeni osvajači različnih vjerskih opredjeljenja grubo satirali vjersko naslijeđe i fizičko znamenje pokorenih naroda, svjedoče iskustva, arheološki ostaci, zapisi i kolektivna sjećanja diljem svijeta. Svakako, najbrojnije su izražena na ozemlju Svete zemlje, ali je nedvojbeno najpoznatijim svjetskim znamenom takovih radnji istambulska crkva/džamija Aja Sofija (Sveta mudrost) iz 5. stoljeća.

Skrnavljenje duboko urezano u sjećanje

Mostar u svemu tomu nije iznimkom, a čuveni hrvatski prosvjetitelj fra Petar Bakula ostavio je 1867. godine zapis koji i danas izaziva prijepore, a koji nabraja šest crkvi iz mostarske kotline iz 15. stoljeća koje su, prema njegovim pisanjima, Turci zatekli u osvajačkim pohodima, dio njih preinačivši u džamije. Graditelj hercegovačkih škola, crkava i samostana, književnik, odgojitelj, filozof, preporoditelj, pravnik i ljekarnik fra Petar Bakula objavio je, naime, na latinskomu jeziku, svoje kapitalno djelo Topografsko–Historijski Šematizam Franjevačke Kustodije i Apostolskog Vikarijata u Hercegovini za godinu Gospodnju 1867. (Schematismus topographico–historicus Custodiae provincialis et Vicariatus apostolici in Hercegovina pro Anno Domini 1867.), čiji je prijevod na hrvatski jezik dr. fra Vencel Kosir, pod imenom Hercegovina prije sto godina, objavio 1970. godine, u izdanju Hercegovačke franjevačke provincije.

U sedmomu poglavlju Šematizma, u kojemu obrađuje Mostar, kao župu svetih apostola Petra i Pavla, fra Petar piše kako u gradu postoje 33 džamije, među kojima se Karađusbegova (Karađozbegova) posebno ističe: Za nju kažu da leži na temeljima crkve svetog Stjepana. Koliko smo doznali iz predaje, u Mostaru su bile naše tri stare crkve: svetog Stjepana, svetog Luke, od koje i danas postoji zvonik na kojemu je općinski sat, i crkva svetog Ante s franjevač­kim samostanom kod Radobolje pod Humom. Ima zatim pod Vukodolom, na sjevernoj strani u podgrađu Podhum, džamija za koju misle da je bila crkva svete Ane. Ondje u blizini stari mostić i danas zovu most svete Ane. U obliž­njem zapadnom selu Ilići bile su dvije stare crk­ve, jedna kod vrela Babun svete Ruže Viterbske, od koje i danas postoje zidovi, i služe za tursku džamiju, i druga na Smrčinjacima Gospe Sniježne koja se pretvorila u ruševine.

Autor se, i to jasno navodi, poziva na pučku predaju, a s objektivnim odmakom malo je teže zamisliti toliki broj crkvi na tada slabo naseljenomu prostoru današnjega Mostara (život se, u vrijeme humskoga vojvode hercega Stjepana, uglavnom odvijao u Blagaju, dok je prostor današnje mostarske kotline bio slabije naseljen, uz iznimku Cima i Ilića, te nešto gušće naseljenosti oko visećega mosta koji je bio preteča Staromu). No, bilo da je u narodu ostalo sjećanje na crkve ili na možda omanje kapelice, svakako je bilo riječ o posvećenim mjestima za molitvu i za njegovanje vjerskih obreda, čija se skrnavljenja duboko urežu u pamćenje naraštaja. Stoga i ne čudi da su se fra Petrovim zapisima bavili i kasniji mu kolege, preciziravši na koja se područja i zdanja njegova pisanja odnose.

Sahat-kula bila crkvenim zvonikom?

Dio suvremenika koji se bave poviješću ovih krajeva uvjereno tvrdi kako je, na temeljenima porušenoga samostana i crkve Svetoga Ante, na mostarskomu Pijesku podignuta džamija Hadži Ali-bega Lafe, koja i danas krasi taj dio grada, preko puta OŠ A.B. Šimića. Postoje i zapisi o drevnomu samostanu, podignutom oko 1390. godine, čija je obnova spomenuta i u dubrovačkim spisima iz 1426. godine. Južno do toga prostora, u rastoku rijeke Radobolje, i danas stoji džamija Derviš-paše Bajezidagića, preko puta današnje Franjevačke crkve, navodno podignuta na mjestu crkve Svete Ane, čije je ime bilo dugo čuvano u nazivu obližnjega mostića na Radobolji.

Fra Petar izravno navodi mogućnost da temelje i najmonumentalnije džamije u Hercegovini čine temelji crkve posvećene Svetomu Stjepanu Prvomučeniku. Riječ je, dakako, o ljepotici iz današnje Fejićeve ulice – džamiji Mehmed-paše Karađozbega, sina Ebu Seadeta, inače nadzornika radova na izgradnji Staroga mosta. Karađozbegova je džamija jednim od najupečatljivijih spomenika sakralne islamske arhitekture 16. stoljeća, izgrađena 1557. godine prema projektu turskoga arhitekta Kodže Sinana. Naručiteljem njezine izgradnje, Karađozbeg, rodom je iz mostarskoga Bijelog Polja, a bio je bratom velikoga vezira Rustem-paše i hercegovačkoga namjesnika Sinan-paše.

Fra Petar spominje i kulu s općinskim dobnikom, kao toranj odnosno zvonik crkve Svetoga Luke, a govori o 16 metara visokoj mostarskoj Sahat-kuli, nacionalnomu spomeniku iz Bajatove ulice. U službenomu životopisu toga zdanja stoji kako ga je 1636. dala podići Fatima, supruga Ibrahima Šarića, putom njegove zadužbine. Tvrdnja je zasnovana na zapisu o tomu kako je spomenuti Šarić odredio dati po tri akce dnevno sahaciji koji vodi brigu o satu na sahat-kuli u Mostaru, s odredbom da se troši dnevno po jedna akca za ulje i drugo što je potrebno za održavanje dobnika na njoj.

Peta fra Petrova crkva ona je Svete Ruže Viterbijske s vrela Babun u Ilićima, na čijim je spaljenim ostacima izgrađen mesdžid (islamska bogomolja bez minareta), kojega je podigao neki poturica Temim, prije 1676. godine, a koji je imao velike posjede po Ilićima, Cimu i Vihovićima, te po zapadnoj Hercegovini. Izvorna je bogomolja bila posvećena Svetoj Ruži iz Viterba kojoj se u 18. godini života ukazala Bogorodica i ozdravila ju od teške bolesti, nakon čega se vidjelica zaredila kao franjevačka trećoredica i propovijedala ljubav prema Isusu i Mariji, zbog čega je progonjena. Preminula je na glasu svetosti 1251. godine i uvrštena u Rimski popis mučenika. Uz njezine su blagdane vezani cvijeće (poglavito ruže) i cvjetni vijenci, te umivanje u cvjetnoj vodi.

Studenti povijesti – lučonoše budućnosti

Upravo zato hercegovački kroničar Hivzija Hasandedić zapisuje kako se u Ilićima, na krajnjoj zapadnoj periferiji Mostara, nalazi mesdžid poznat pod imenom Džamija na Babunu, gdje su u prošla vremena pučani Mostara u proljeće izlazili i teferičili (teferič – veselica). Zapravo su se svakoga 6. ožujka, na blagdan Svete Ruže, tu katolici okupljali u molitvi, brali cvijeće i umivali se u njemu, u znamen štovanja svetice. Turci su, zanimljivo je, zadržali zatečeni običaj okupljanja na tomu mjestu, izmijenivši mu i ime i svrhu.

Posljednja u nizu spomenutih šest crkvi jest ona na Smrčenjacima, posvećena Gospi Snježnoj. Danas joj nema niti tragova, ali na tamošnjemu groblju postoji suvremena crkvica, nasljednica one drevne i po položaju i po imenu. Osim tih šest fra Petrovih, fra Ivan nam je ostavio zapis i o sedmoj, posvećenoj Svetomu Luki, a s njezinom smo se sudbinom upoznali prošloga tjedna (vidjeti Jukine crtice 42).

Nisu Turci, zasigurno, ovdje zatekli pustoš kako se danas, u određenim krugovima, nastoji prikazati, a franjevci Hercegovinom hode još od doba osnutka Reda manje braće, odnosno od 13. stoljeća. Sami odnos posljednje bosanske kraljice Katarine Kosače Kotromanić s fratrima svjedoči sraslost franjevačkoga habita s ovdanjim pukom. Zarad rasvjetljivanja zajedničkog nam naslijeđa i bolje priprave za budućnost, treba se ozbiljno pozabaviti povijesnim mijenama, a mostarski je Srednji vijek još uvijek više prostorom pretpostavki, negoli potkrijepljenih znanja, a samim time i stalnom klicom prijetećih nesporazuma. Eto poziva našim studentima povijesti i budućim lučonošama u tami prošlosti ovoga podneblja i u tami neiščitanih pismohrana Zadra, Dubrovnika i drugih čuvara mudrosti, s tisućama svitaka latinske, turske i ine ostavštine…

Autor: Darko Juka (prvi.tv)