Na vrh Velebita teglili daske i sagradili super planinarski dom

Tri puta dnevno s teretom na leđima. To je rekao. Tri puta dnevno. To mi je prolazilo kroz glavu dok sam se korak po korak penjala na Vlaški grad, vrh Velebita na 1280 metara iznad mora.

Govorio je o planinarima-volonterima koji su gradili sklonište pa bi ‘skoknuli’ po materijal na livadu Libinje, do koje se može doći automobilom, a koja je 500-tinjak metara niže. Čovjeku prosječne fizičke spreme treba dva i pol sata da se popne gore. A oni su još teglili daske ili što je već trebalo do gore. Stvarno face od volontera!

O njima je pričao Domagoj Diklić, predsjednik Planinarskog društva Paklenica. I on je volonter i ne samo to, nego je kao arhitekt besplatno projektirao sklonište. A sklonište je proglašeno najboljom planinarskom kućom u Hrvatskoj i to na novogodišnjoj sjednici Hrvatskog planinarskog saveza. Nagradu su dobili zbog najboljeg arhitektonskog rješenja, kvalitetne izvedbe i uzornog uređenja.

Sklonište je stvarno lijepo, svo u drvetu s detaljima koji su praktični i oku ugodni, kao što je sušilo za mokre potkošulje planinara. Umjesto običnog štrika sa štipalicama, pod plafonom su napeto razvučene tanke crne metalne žice koje podsjećaju na crtovlje u kajdanki, a drvene štipalice na njima izgledaju kao note ili kao ptice na žicama.

Time su dobili i na prostoru jer odjeća visoko pod plafonom ne smeta planinarima za stolom, a oko nje struji najtopliji zrak i najbrže je suši. No pravi podvig napravljen je velikom staklenom stijenom kroz koju puca pogled na kanjon Male i Velike Paklenice, more, otoke i šumovite padine gordog Velebita.

A kroz nju se može i izići na drvenu terasu s velikim drvenim stolom za druženje.

– Na terasi je najbolje spavati – kaže nam Domagoj, koji je unutar skloništa prenoćio tek jednom ili dvaput otkako je završeno ovoga proljeća.
 

Posljednji lijepi vikend izvukao je brojne planinare do Vlaškoga grada pa je u skloništu spavalo 22 ljudi, poslagani kao srdele jedan do drugog.

Ali gdje planinari nisu bijesni, ni sklonište nije tijesno.

– Prva ideja o obnovi skloništa rodila se 2012. godine, a od tada je na njemu radilo više od 200 volontera, netko jedan dan, a netko svaki vikend. Zbližili su se u zajedničkom cilju iako je često sve djelovalo kao Sizifov posao. Riječ je o limenoj baraki koju je specijalna policija tamo postavila tijekom rata 1993. jer je u blizini izvor. Planinari su je naslijedili 1998. godine, a dvije godine nakon toga je izgorjela pod nerazjašnjenim okolnostima. Gradili smo je, dakle, na već ‘naslijeđenoj’ poziciji. Najprije je trebalo očistiti okoliš pa smo skupili 30 kubika otpada. Godine 2013. vojnim helikopterom, kojim je odvezeno smeće, dopremljen je građevinski materijal za obnovu koji je bio dostatan za dio temelja, a onda je dopremljen drugi dio materijala za završetak temelja 2015 – kaže.

– Uslijedila je pauza jer nije bilo ni novca ni materijala. Tek 2017. godine uspjeli smo dobiti helikopter kojim je dovezeno 35 tona materijala. Iskrcali su ga 50 metara dalje na 15-ak metara višu poziciju pa je to trebalo ručno prebaciti do skloništa, što je potrajalo pet-šest vikenda. Osnovnu konstrukciju napravili smo u lipnju, a onda je sve išlo lakše. U pravilu, radilo se svaki vikend. Svaki petak poslije posla ekipa bi se skupila, stavila ruksake pune alata i građevinskog materijala na leđa te, u pravilu, noću pješačila dva i pol sata do Vlaškoga grada. Spavalo se vani, u šatorima. Sklonište je otvoreno u sklopu obilježavanja 120 godina planinarstva u Zadru – nastavlja Domagoj koji se prvi put u planine zaputio prije 10-ak godina.

A kako je arhitektonski isplanirao sklonište koje je dobilo vrijedno priznanje? Dizajnirano je kao kompaktan volumen kamene baze, drvenog nadgrađa i kosog, dvostrešnog limenog rova uz poštovanje suvremenih graditeljskih principa. Osnovni volumen ‘zarezan’ je na južnom pročelju kako bi se naglasio ulaz te pružio zaklon od snijega i vjetra.