Nek’ je i malo lošiji, ali nek’ je naš

-Kada bi te zamolio da mi pokažeš svoj grad,što bi vidio?
Kroz glavu su mi prošli svi kafići i klubovi..
-Pa imaš sreću. Posušje je poznato po noćnom životu. A tek naši kafići… Mali New York. Osim toga odvela bih te na najbolji burek u gradu.?. Super bi se proveo.
-Što bi mi pokazala osim tih kafića?
Sjetila sam se da vjerojatno misli na nogomet kojeg obožava.
-Pa Mokri Dolac. Prelijepo je. Samo još da se malo sve skupa preuredi. Dečki se bore k’o lavovi. Baš žive za klub. E i košarka. Imam osjećaj da je svaki Posušak talent. Ovdje se živi za šport. Imamo i golf terene. I jako puno malih talenata.
-A od nekih događanja?
-Hmmm događanja su većinom ljeti. U Hercegovini je poznato naše Posuško lito. To je manifestacija koja traje od 28. lipnja do kraja kolovoza. Poznate su naše biciklijade. turniri u nogometu, predstave,umjetničke izložbe, koncerti, kino projekcije…
Mogla bi te odvesti u franjevački muzej “U kući Oca mojega”.
-Malo ste i umjetnici?
Nasmijala sam se. Kada bi samo znao.
-Jesmo. Ovo je grad sa divnim talentiranim piscima, pjesnicima… Ima ti kod nas svega.
-A prirodne ljepote?
Okruženi smo Zavelimom i brdom Radovanj? Voljela bi se popeti na Radovanj jednom. Osim toga zimi imamo Blidinje, a ljeti nam je Makarska odredište. Nema ni 45min vožnje. Joj daa i Žukovicu ti moram pokazati. Uživao bi i toj ljepoti koju imamo.
Volontiraš li igdje?
Ovo ti nije trebalo pomislila sam. Nije ti ovo frende Zagreb.
-Pa znaš, malo je teže. Živim na selu i nemam vozačku pa je malo teže. Gradski prijevoz skoro i nemamo. Mislim voljela bi. Teško je to shvatit nekome izvana. Ponekad zato poželim živjeti u velikom gradu, alI opet teško se odreći onog što voliš. Na sreću imamo Vijeće mladih. Divna grupa ljudi koja još grad drži budnim.
-Zašto onda pišeš depresivne statuse?
Poželjela sam da ušuti i stavi tu cigaretu u usta.
Zato jer grad živi najčešće ljeti. Zato jer mladi odlaze. Zato jer se premalo ulaže u ljude. Mogla bi nabrajati do sutra. Bolje da prestanem…
-A tvoj Vir?
Ušutjela sam.
-Vir me boli. Kao da ovdje nema života. Zaboravljen je. Nekada je naša škola imala 600 učenika. Sada svaka obitelj ima nekog daleko. Skoro nam i poštu ukinuli…
Kada živiš ovdje, takve stvari bole..
Mislim može se još toliko toga napravit’… No kakvu poruku šalju mladima?
Ono što me još ljuti je činjenica da su naši poljoprivrednici zakinuti gdje mogu više, dok uvoze iz stranih zemalja, umjesto da se ulaže u svoje ljude. Normalno da onda na selu nema perspektive, ma ni u gradu…
-Rastužio sam te?
Nee… Sve to znam.
-Kako dišu mladi?
Ponekad mislim da su spremni zatvorit vrata i otići. Rijetki vide optimizam ovdje. Rijetki kažu naglas što bi mjenjali. A kako ćeš mjenjati ako svi samo šutimo, ako ne kažemo što bi promjenili…
-Što bi ti?
Sve! Ok ne baš sve. Samo bi ulagala u ljude sa idejama. Znaš ono pokazat’ malo više povjerenja u mlade sa vizijom. Dati im šansu. Tad’ bi sve bilo drugačije. Ovo bi bio raj. Kao da je netko iz dosade napustio svoj kraj i svoju mater. Ulagala bi i u šport. U glazbu, umjetnost. U sve mlade ljude. Grad pun talenata i mozgova. Nije što je moj. A tek priroda. Sve se to može bolje iskoristit.
Uzela sam gutljaj vode i pogledala ga.
Nasmiješio se.
-Ipak ga voliš?
Naravno. Dišem za njega. Moj je, kakav god da je. Ovdje sve miriše ljepše. Ovdje još postoji ljubav. Ovdje je i mater i bura i kava sa prijateljima. Ovdje je moj život. I tu sam najsretnija.
I najponosnija kada vidim da još suosjećaj nije zamro među nama?
-Da dođem na ljeto?
Dođi uvijek.❤

Josipa Milas