NIKOLA VRANJKOVIĆ: Duvanjski pogled
Na južnim predjelima postoje brojne planine. Svaka je od njih zasebna, ali meni osobno je ona što se vidi sa Blidinjeg jezera. Tu je negdje i granica općina, ali time se ne opterećujem. Nekakva je neobična povezanost između Vran planine i mene. Vjerojatno zbog prezimena. Često je promatram. Možda se i popnem jednog dana na nju, tko zna.
Često putujem kroz Duvno. Posjetio sva sela ‘donjeg dijela’ i planinske masive, Blidinje, jezera, derneke. Ne primjećujem baš neke promjene u onom poznatome fenomenu geopolitike naroda, jer neki tvrde da je Duvno bosansko, neki da je ono famozno ‘i’.Većina Duvnjaka tvrdi je hercegovačko, neki se čak i naljute ako ih nazovu Bosancima. No bilo kako bilo, granice se uvijek mijenjaju kroz povijest, jer prije par stotina godina sigurna zadnja Hercegovine na sjeveru je Glamoč, danas rasprava počinje ovdje, na Duvanjskom polju.
No kako sam već rekao, ne opterećuju me granice. Ja osobno, i ne doživljavam općinske tablice. Meni je to sve ‘naše’.Duvno ima neki to nešto, neki neodređen osjećaj. S godinama je taj osjećao ostao, i nevjerojatno sam ostao vezan za onaj natpis u Borčanima: ‘Od Borčana su samo ljepše Borčanke’.
Poznajem puno ljudi sa svih dijela Duvna, od sjevera do juga. U svakom selu uvijek neko za kavu. Imam i nekih pjesama. Imam i lijepih uspomena. Jedna je zasigurno kada nam je auto stajalo svako pola kilometra, pa smo putovali tri sata kroz Kongoru, ko’ da smo išli za Banjaluku. Koliko smo vremena proveli tamo taj dan, umalo se nismo oženili svi redom. A jednom se moja družina posvađala oko, vjerovali vi meni ili ne, naziva sela. Crvenice ili Crljenice, pitanje je sad, rekao je William Shakespeare.
A Duvnoko’ Duvno. Uvijek isto, nikada se ne mijenja. Ni ljudi niti boja samog polja. Uvijek zlatne boje, koje se miješaju sa tamnosrebrenim planinama. Ma ne može se to baš ni opisati riječima. Spušten prozor, i neke stare pjesme. Ubaci u treću, i lagano kroz krivine. I samo gledaj. Tada ćeš najbolje doživjeti sve oko tebe, tada ćeš shvatiti što ti poručuje polje…
Ipak, prođe dan, pa se vratim u svoj grad. Sve mi je lijepo, ali svi moji puti počinju i završavaju ispod Radovanja. Ali, Vran planina mi i dalje stoji u glavi. Nešto me vuče gore. Čudna je veza između ljudi i planina. Isprve, ne vidi se ništa, ali svi su ljudi sa juga takvi. Teški, veliki i zadivljujući. Svako mi imamo svoju planinu, svoje mjesto koje volimo posjećivati. Vran planina i ja imamo čudnu povezanost, ne možemo jedno bez drugog. Ima i druga strana priče, ali ispričat ću je nekog drugog dana. Ima nešto u duvanjskom pogledu. I za mene je veće od Dinare, Radovanja i Gvozda zajedno.
Posušje.net/Nikola Vranjković
