Odlasci

Opet sam ti odlučila pisati, iako znam da ti moje riječi ne znače ama baš ništa. Ne volim te ovih dana, kada čujem plač bure koja lupa od prozore i lupanje kofera od pločice. Ne volim te nikako ovih dana najljepša zemljo svijeta, jer noćas putuju mnogi svojim drugim kućama, tamo tisuću kilometara predaleko.

Ne volim te, iako mi se srce kida, kužiš, na komadiće komada. Tamo kruh nije isti, tamo bure nema. Tamo nemaš ništa naše, ali tamo je trenutno ljepše. Ne volim te znaš, ovih dana, tjeraš mi obitelj, prijatelje, poznanike. Tjeraš mi grad, uspomene i srce. Zar ne vidiš da su domovi prazni, a ljudi tužni.

Ponekad mislim da te baš briga, zapravo sve radiš kao da te baš briga. Mene su moje učili da se domovina voli, no sada se pitam imamo li je i koju da volimo. Onu u kojoj smo rođeni sa burom i toplim najslađim kruhom, gdje djeca mogu biti djeca…Ili onu koja nam daje kruh koji nije najslađi, a riječ bura ne postoji.

Ne volim te nikako ovih dana zbog mame koja zabrinuta sluša lupanje bure od prozor i pita se da li je njeno dijete 1000km predaleko u toplomu…

Ne volim te zbog svakog prvog kada stigne mirovina koju potroši onaj poznati učitelj na lijekove i struju pa opet čeka prvi.

Ne volim te ovih dana, zbog dječaka koji plače za tatom, iako mu je obećao doći za Uskrs, pa opet ljeto, pa opet Božić i tako još par puta, a onda će valjda biti bolje. Obojica znaju da neće, al’ tako ljepše zvuči.

Ne volim te ovih dana, zbog one peteročlane obitelji koja planira uskoro negdje na zapad, jer ovdje nema nekog života, a zapad je pun mogućnosti. Sve što ovdje zaradiš potrošiš u par dana i opet nema sinu za tene.

Ne volim te iz ljutine i očaja.

Ne volim te iz principa, i svih ovih koji se mogu pronaći znaš… I mi ovdje, koji slušamo lupanje bure od prozor, dok jedemo topli najslađi kruh i zbrajamo i oduzimamo i magičarimo kako preživjeti prvi mjesec i u ime onih koji su tamo, gdje nema bure, kruh je običan, al’ barem imaju za njega.
Ne volim te ovih dana, nikako, a ni bura…

Josipa Milas