Pater Ike Mandurić: Otkud volja i motiv za provokaciju na Trgu uoči Oluje?

Otkud volja i motiv za provokaciju na Trgu uoči Oluje – zapita se svaki normalan čovjek. Iako djeluje neshvatljivo, stvar je vrlo jednostavna: sve to svoje korjene ima u groznoj činjenici da su partizani teško okrvavili ruke o vlastiti narod i nikada to nisu priznali.

Hrvatski partizani tada su prestali biti hrvatski. Nije se radilo samo o tome da su neki pojedinici u svojim hirovima činili zločine, nego se radi o tome da je cijeli partizanski pokret kao takav sustavno okrvavio ruke i stao iza genocida. Potom je izručio vlastiti narod srpskoj čizmi i četničkoj osvetoljubivosti.

U krivici po toj izdaji neoprana krv pritišće savjest, pa djeca i unučad tih partizana, ni kriva ni dužna, danas imaju potrebu nastavljati optuživati vlastiti narod kako bi i dalje pred sobom samima opravdavali svoje očeve, kako ih se ne bi morali odreći. I bit će tako dok cijeli zločinački, fašistički pokret, zvan antifašizam, zvan partizanština, ne bude osuđen od institucija naroda kojeg su oni, partizani, klali, porobili, izdali, i potom zatirali ime njegovo idućih pola stoljeća. Izdavali ga, prodavali, ubijali i progonili po cijelom svijetu gdje god su stigli pobjeći. Da je Hrvata bilo i na Marsu, i tamo bi hrvatski krvnici došli kako im ne bi dali mira. Jer savjest ne da mira.

Neokajana krivica krvavih ruku progonitelju ne da mira ni novim generacijama sve dok posve ne uguši mogući glas svjedoka. Ili dok sama ne bude osuđena. Umjesto jedinog ispravnog puta, da djeca takvih zločinaca, koji su cijelom Hrvatskom narodu pola stoljeća stezali omču oko vrata, od naroda svoga traže oprost za svoje očeve – za stotine tisuća nevino pobijenih; i umjesto da na dan „antifašističke borbe“ dođu s crnom trakom dugom kilometar, da svake godine mole za konačni oprost, oni još više srljaju u sukob sa vlastitom savješću, te svoj narod optužuju za krivicu vlastite slobode i drskost da su poništili zlodjelo izdaje njihovih očeva.

Najžalosnije od svega je to što će to isto prenijeti na svoju djecu, i zbog svojih mrtvih očeva uskratiti vlastitoj djeci odgoj u ljubavi prema Domovini i vlastitom narodu s kojim žive, i kojim zapravo pripadaju. Time su počinili brutalni zločin i prema vlastitoj djeci upućujući ih putem vlastitog zločina.

Doista, iz dna duše žao mi djeteta svakog od onih koji su danas ondje „prosvjedovali!“ jer će cijeli život živjeti zatrovano odnos prema vlastitom narodu i svojoj Domovinu. Ne daj Bože nikome!

Iako cijeli partizanski pokret treba osuditi, ipak treba praviti velike razlike među samim partizanima, jer postoji više vrsta partizana:

– Partizani koji nisu sudjelovali u zločinima, niti su uz njih pristajali, i nakon rata nisu bili suradnci režima. Djeca takvih znaju voljeti Hrvatsku, i raduju se Oluji.

– Partizani koji nisu sudjelovali u zločinima niti su uz njih pristajali. Ali nakon rata su koristili privilegije i bili miljenici režima. Takvi su kasnije bivali doušnici, i sramežljivo i s nepovjerenjem slave Oluju.

– Partizani koji su se kleli Titu i dali dušu partizanskom pokretu, i u svojoj naivnosti zatvarali su oči pred svim Titovim zločinima. Ipak, pred raspad Jugoslavije stali su na stranu Hrvatske. Oni slave Oluju.

– Partizani koji su bili bez duše, i bili su spremni činiti sve što Tito traži i sve što jamči njihov osobni napredak. Nije ih bila briga za Hrvatski narod. Bili su to novi janjičari hrvatskog naroda, i umirali su nemirne savjesti. Djeca takvih nastavljaju muke svojih roditelja, i dalje truju svoju djecu.

Ovi posljednji nikada neće dotaknuti ljepotu slavlja Oluje, ni znati primiti dar položenog života za njih. Iako je ovakvih najmanje, svejedno cijeli partizanski pokret treba smatrati zločinačkim, jer je u cijelosti pristao na izručenje Hrvatske novoj Jugoslaviji, protivno istinskoj volji naroda, te je sustavno počinio pokolj nad stotinama tisuća vlastitoga naroda.

Teško je suzdržati se od bijesa u susretu s mržnjom i provokacijom djece partizana koja nisu okajala svoje zločine. Ali, jedini ispravan odnos prema njima je duboko sažaljenje prema njima i djeci njihovoj. Kakav li je to život. Milosrđe traži i potiče kršćanina da moli Boga da barem njihovu djecu sačuva od ovakvoga života. No, istovremeno, ova današnja zbivanja nedvojbeno nam dokazuju kako se mora rasvijetliti povijest partizanskih zločina i onih koje je činila Udba sve do današnjih dana. A to se zove lustracija.

Sve to kako nam ne bi kaljao svetost pobjede u Domovinskom ratu. Nitko nam ne može oduzeti ljepotu briljantne Oluje. Njezina ljepota i slavljenje ove najsjajnije pobjede u povijesti, tek će doći. To nitko neće moći spriječiti.

Sretna vam Oluja, i dan Domovinske zahvalnosti, dragi Hrvati!

Beskrajno vam hvala, draga braćo branitelji!