PRAZNIK RADA: Nastao je u borbi za prava i suzama, a sada je dan za roštilj i besplatan grah

Međunarodni praznik rada, dan koji se u više od 80 zemalja svijeta obilježava kao spomen na povijesnu borbu za radnička prava, svoje korijene vuče iz krvavih događaja u Chicagu.

Tog prvog svibnja 1886. godine, deseci tisuća radnika izašli su na ulice tražeći osmosatno radno vrijeme, sažeto u legendarnom zahtjevu “osam sati rada, osam sati odmora i osam sati za kulturno obrazovanje”. Prosvjedi su kulminirali nasiljem, a na trgu Haymarket policija je otvorila vatru na okupljene, što je rezultiralo brojnim žrtvama. U spomen na čikaške mučenike, tri godine kasnije na kongresu Druge internacionale u Parizu odlučeno je da će se 1. svibnja obilježavati kao dan radničke solidarnosti. Kao simbol bunta prihvaćen je crveni karanfil, podsjetnik na krv prolivenu u borbi za dostojanstvo.

Razlozi za bunt bili su brutalni uvjeti rada – radilo se i po 17 sati za “kukavnu plaću”, a kao radna snaga često su korištena i djeca od osam godina. Uz to, manje od dva posto stanovništva imalo je pravo glasa, pa je borba za opće pravo glasa bila središnji politički zahtjev.

U razdoblju između dva svjetska rata, obilježavanje Praznika rada odražavalo je duboke ideološke podjele unutar radničkog pokreta, prvenstveno između socijaldemokrata i komunista. Dok su vlasti Kraljevine Jugoslavije proslave i dalje smatrale subverzivnim djelovanjem, socijaldemokrati su često organizirali manifestacije kulturnog karaktera, s pjevanjem i pučkim zabavama, lišene političkih poruka. Komunisti su, s druge strane, inzistirali na borbenijem karakteru, koristeći praznik za agitaciju i poziv na promjenu poretka, zbog čega su njihovi skupovi redovito bili zabranjivani.

Nakon Drugog svjetskog rata, u socijalističkoj Jugoslaviji, Praznik rada postaje jedan od najvažnijih državnih praznika, ali njegov se karakter iz temelja mijenja. Umjesto prosvjeda, organiziraju se grandiozne, državno sponzorirane parade po uzoru na one u Moskvi. Agitprop je slao precizne upute o veličini i redoslijedu nošenja slika Marxa, Lenjina i Tita, o sadržaju parola na transparentima i o kretanju povorke. U mimohodima su, uz vojsku, obavezno sudjelovali radnici tvornica, pioniri i đaci. Umjetnici su bili zaduženi za kičastu scenografiju.

Već nakon razlaza sa SSSR-om, karakter proslava počinje se mijenjati. Vojne parade postaju rjeđe, Staljinove slike nestaju iz povorki, a praznik se, umjesto kao demonstracija moći, sve više promovira kao “narodno veselje”. Produžen je na dva neradna dana, što je potaknulo novu tradiciju – prvomajske uranke i masovne izlete u prirodu. Od 1970-ih godina, Praznik rada postaje sinonim za bijeg iz gradova. Stotine tisuća ljudi odlazile su na Jadran, u vikendice ili na popularna izletišta. Umjesto na političkim zborovima, građani su se okupljali oko roštilja i logorskih vatri, uz glazbu iz automobila. U većim gradovima se kasnije organizirajusredišnja proslava na kojoj se kuha grah, tradicija koja se održala do danas.

Središnji događaj je tako sada postala masovna i besplatna podjela graha. Grah je oduvijek bio “težačka”, radnička hrana – jeftin, zasitan i kaloričan, davao je snagu za naporan fizički rad. Njegova podjela simbolizira skromnost i zajedništvo radničke klase. Iako su prosvjedne povorke sindikata i danas sastavni dio obilježavanja, za većinu građana Prvi svibanj je tek plaćeni odmor. Time je praznik, koji je nastao kao krik obespravljenih za temeljnim ljudskim pravima, napravio puni krug, pretvorivši se u dan kada se borba čikaških radnika gotovo u potpunosti izgubila pred mirisom graha.

Takva proslava se održava i u BiH u većim gradovima.