Tko je novi igrač u Dinamu? ‘Krenuo sam obitelji u Posušje, a onda me nazvao Bišćan’

Smanjeni igrački kadar Dinamov trener Igor Bišćan popunjava mladim igračima, neki od njih su i prije dobivali određenu minutažu, a dolaskom Bišćana prve minute za prvu momčad plavih dobio je i 19-godišnji Fran Topić.

Tko je Fran Topić, što biste za sebe rekli?

– Ma normalan dečko, nogometaš. Osoba koja, kao i većina mladića, obožava nogomet. Imao sam možda tu neku sportsku sreću da sam dogurao do seniorskog nogometa, a nedavno čak i ispunio svoje snove debitiravši za Dinamovu prvu momčad – kaže Fran Topić.

Došli ste iz Sesveta gdje ste prošli nogometnu školu, tko vas je uočio i doveo?

– Cijelu karijeru sam zapravo odrastao tamo i imao dosta trenera, ali istaknuo bih Jukića, Salatovića, Guju, koji je sada u Dinamu, kao i pokojnog trenera Švigira koji, nažalost, više nije s nama. Što se tiče mog dolaska u Dinamo, najzaslužniji za to je trener Jozo Bandić kojemu sam na svemu zahvalan.

Za juniore Dinama u 35 utakmica postigli ste 20 pogodaka, uz to u šest utakmica Lige prvaka mladih još dva pogotka. Dobiva li Dinamo s vama novog “plavog 9”?

– Uh, polako. Tek sam na početku. Rano je još bilo što prognozirati. Drago mi je da iza sebe imam dobru sezonu u juniorima, da sam imao priliku igrati u juniorskoj Ligi prvaka i u ostalim natjecanjima te da se u juniorskoj konkurenciji borimo za dvostruku krunu. Kruna svega su poziv u prvu momčad i minute koje dobivam. Preostaje mi da i dalje radim i samo radim kako bih se dokazao treneru i suigračima, pa ćemo vidjeti što će budućnost donijeti – kaže Topić.

Dolaskom Igora Bišćana u Dinamo ušli ste u prvu momčad i u sve tri dosadašnje utakmice dobili minutažu, doduše malu. Tko vam je rekao da vas je Bišćan pozvao?

– Trener mi je osobno javio na Uskrs da se priključujem prvoj momčadi. Uh, da ste vidjeli tada moju reakciju… U petak sam trenirao s juniorskom momčadi i trebao otputovati k obitelji u Posušje i s njom provesti Uskrs, ali nakon podneva javljeno mi je da ostanem na treningu prve momčadi, gdje sam i dobio informaciju da ću biti u sastavu za utakmicu s Lokomotivom. Nestvarno, ostvario mi se san.

Jeste li mogli spavati prije utakmice s Lokomotivom i debija, doduše od jedne minute?

– Ma jesam (smijeh). Ali osjećao sam se kao malo dijete na Badnjak koje jedva čeka Božić i božićno jutro. Šalu na stranu, doista sam taj dan ispunio svoje snove, ali još ću više pamtiti prve minute u Maksimiru. Nema boljeg osjećaja nego istrčati ispred maksimirskog sjevera. To je za svakog mladića koji voli Dinamo nešto posebno.

Jeste li bili iznenađeni kad su vam na klupi rekli da ulazite?

– Iskreno, jesam. Zagrijavao sam se i oko 90. minute pozvali su nas da sjednemo na klupu. Sjeo sam i čekao kraj utakmice, no u jednom trenutku trener se okrenuo i rekao mi da ulazim. Mislim da mi je puls skočio na 200. Sjajan je to osjećaj i mogu samo treneru reći hvala, a ja ću i dalje davati sve od sebe da opravdam povjerenje.

Imate li tremu kad ulazite?

– Pa neku pozitivnu tremu imam. Nije lako igrati sa svim tim velikim igračima i još u takvoj atmosferi kakvu smo imali u Kranjčevićevoj. Doista sjajna podrška i jako važna pobjeda za nas. Trema, naravno, brzo prođe jer imamo sjajnu podršku starijih suigrača.

U susretu s Istrom imali ste veliku priliku, niste pogodili, je li vam bilo teško nakon toga jer je završilo 0:0?

– Gledao sam snimku valjda sto puta… Nitko ne bi bio sretniji od mene da je ušla, ali nažalost nije. Pucao sam slabijom nogom, naravno da mi je žao, prije svega zato što nismo pobijedili. Ali dobro, okrećemo se Varaždinu i onda, jasno, Hajduku. Važan je tjedan pred nama i nemamo vremena živjeti u prošlosti.

Koliko je težak taj prelazak u prvu momčad, kako se osjećate s “velikim dečkima”, kako su vas prihvatili?

– Mislim da je svakom junioru koji prijeđe u seniorski nogomet u početku dosta teško. Dinamo 2 je za nas mlade nogometaše bio ta odskočna daska i prilika za prilagodbu na seniorski nogomet. S jedne strane užitak je raditi i trenirati sa svim tim profesionalcima koje sam do prije neki dan pratio s tribina. Sigurno da nam prilagodbu olakšava to što su svi dečki u momčadi sjajni prema nama i velika su nam podrška.

O čemu sanjate kao nogometaš?

– Svoj san ispunio sam obukavši dres Dinama i činjenicom da sam zaigrao za prvu momčad. Sad samo trebam nastaviti marljivo trenirati kako bih se izborio za više minuta na terenu i postao jednog dana standardni prvotimac.

Koje su vaše najbolje strane, a što još trebate popraviti?

– Ne volim to baš isticati, ali i ne znam, možda dribling i udarac… A trebam popraviti još dosta stvari, no mlad sam. Veliki je prijelaz iz juniorskog nogometa u seniorski.

Kako ćete proslaviti prvi pogodak za prvu momčad?

– Ma nisam razmišljao o tome. Daj bože da zabijem pa ću onda razmišljati o tome…

Možda već u srijedu u susretu s Varaždinom ili u derbiju na Poljudu?

– Najbitnije je da u te dvije utakmice igramo kako znamo da možemo. Da momčad bude na visokom nivou i da pokušamo u njima zaključiti prvenstvo. Dobijem li priliku, naravno da ću dati sve od sebe da je opravdam – zaključio je Topić.

Uzor mu je Luka Modrić, a volio bi igrati kao Mislav Oršić

– Kao i svakom hrvatskom nogometašu, i meni je uzor Luka Modrić. Kad samo pomislim da je i on igrao u našoj nogometnoj školi u Dinamu, da je trenirao na istim terenima kao i mi i da je svoj nogometni put zapravo započeo u Dinamu. Može biti uzor svima. Sjajan je profesionalac i vrhunski nogometaš. S druge strane, ako baš gledam sebe, volio bih igrati kao Mislav Oršić. Krilna pozicija mi leži i mislim da sam na toj poziciji najbolji i da na njoj mogu najbolje koristiti lijevu nogu. Naravno, mogu igrati i na mjestu napadača, tako da se prilagođavam na to što trener od mene traži – rekao je Fran Topić.