Umro Fidel Castro

Kubanski revolucionar, koji je izgradio komunističku državu na samom pragu SAD-a i pet desetljeća prkosio moćnom susjedu, bio je lošeg zdravlja posljednjih godina.

Teško je obolio 2006. godine, a vlast je predao dvije godine kasnije svom bratu Raulu Castru, koji je vijest o Fidelovoj smrti priopćio na državnoj televiziji.

– Zapovjednik kubanske revolucije umro je večeras u 22:29, rekao je vidno potreseni Raul i dodao da će tijelo dugogodišnjeg kubanskog lidera biti kremirano već tijekom subote.

BBC javlja da će na Kubi sljedećih nekoliko dana biti dani žalosti.

Fidel Castro bio je komunistička ikona 20. stoljeća i povijest će ga pamtiti kao vođu koji je gotovo pola stoljeća bio trn u oku velikom američkom bratu sa sjevera, državnik kojega su obožavali i mrzili, divili mu se ili od njega strahovali.

Osim što se povremeno znao javljati kolumnama u kubanskim državnim novinama, Fidel Castro je posljednjih godina zapravo bio u političkoj mirovini. Krhka zdravlja, povukao se iz donošenja operativnih odluka i državu je i praktički, a ne samo formalno, prepustio bratu.

Posljednji se put u javnosti pojavio u travnju na kongresu tamošnje komunističke partije kada je progovorio o svojoj poznoj dobi, ali je inzistirao da je komunizam i dalje živ te da će kubanski narod ‘izaći kao pobjednik’.

– Uskoro ću navršiti 90 godina, nikada nisam ni pomišljao da bih mogao toliko poživjeti. Uskoro ću biti kao i drugi, na svakoga mora doći red, rekao je tada Fidel.

Sin imućnog španjolskog emigranta, rođen 13. kolovoza 1926. na imanju u istočnoj pokrajini Kube, Fidel Castro se školovao u isusovačkim školama, a zatim diplomirao pravo. Kao otvoreni protivnik korumpiranog diktatorskog režima tadašnjeg predsjednika Fulgencija Batiste pokrenuo je revoluciju na svome otoku koji je, prema nekim ocjenama, bio premalen za Castrove ambicije.

Na vlast je stigao komunističkom revolucijom 1959. godine, koju je predvodio uz pomoć brata i nasljednika Raula i još jedne komunističke ikone, legendarnog Argentinca Ernesta Che Guevare. Nije se pokolebao kad mu je prvi pokušaj, napadom na vojarnu Moncada 1953. godine, neslavno propao i kad je završio u zatvoru, a niti kada je poslije iskrcavanja 1956. naišao na žestok otpor i ostao na planinama sa svega šačicom boraca u gerilskom ratu protiv mnogobrojnijih Batistinih snaga.

Već dvije godine kasnije CIA je protiv njegove vlasti organizirala puč, podupirući iseljene Kubance da izvedu invaziju kroz Zaljev svinja. Operacija se pokazala neuspješnom, a 1962. godine Zaljev svinja postao je poznat po velikoj krizi u odnosima SAD-a i tadašnjeg SSSR-a, koja je prijetila rasplamsavanjem nuklearnog sukoba.

Predsjednikom Kube Fidel je postao 1976. kada ga je na tu dužnost imenovala kubanska narodna skupština.

I poslije pada Berlinskog zida 1989., Fidel je, kako mu i ime govori, ostao vjeran svojoj ideologiji kao reliktu prošlog vremena, a režim njegove otočne države u Karipskom moru preživio je kao jedino komunističko uređenje zapadne hemisfere, dok su drugi padali pred pobjedničkim pohodom globalizacijskog kapitala.

Pad komunizma u Europi teško je pogodio Kubu jer je raspadom Sovjetskog Saveza izgubila izvor pomoći i početkom 90-ih suočila se s teškim nestašicama. Planska ekonomija srušila se kao kula od karata. No, Castro nije odustajao i tvrdoglavo je održavao vojni i ideološki karipski bunker, ne pristajući na kompromisni komunizam slobodnog tržišta kakvom golema Kina nije odoljela.

Unatoč tome, Kuba se mogla pohvaliti i nekim impresivnim postignućima. Castro je u zemlji iskorijenio nepismenost, a na razini besplatne zdravstvene skrbi Kubancima su mogli pozavidjeti i stanovnici nekih zapadnih zemalja.

Vladao je sve do 2008. kada je zbog krhka zdravlja vlast predao bratu Raulu.

Analitičari i povjesničari vjeruju da će Castrovo ime ostati zapisano među vodećim političkim čelnicima 20. stoljeća, čija su se temeljna kretanja prelamala kroz Castrov život – komunistička revolucija, Hladni rat, svijet na rubu nuklearnog rata tijekom kubanske raketne krize 1962., suprotstavljenost Sjevera i Juga.

Obožavao je Aleksandra Velikog, a uzore u govorništvu tražio je u antici pa je zbog svojih višesatnih govora stekao naziv “Demosten s Kariba”. Spoznao je moć medija, napose televizije putem koje se obraćao Kubanacima i odašiljao verbalne napade osuđujući embargo što su ga one nametnule Kubi nakon revolucije.

Izjašnjavao se za jednakost, obrazovanje i zdravstvenu skrb za sve, no te blagodati, kao niti ranija nacionalizacija industrije i kolektivizacija poljoprivrede, nisu posve uspjele uvjeriti narod u besprijekornost njegova poslanja. Stoga se čvrstom rukom održavao na vlasti, a političke protivnike smještao na sigurno – iza zatvorske brave.

Komunističku revoluciju je želio i izvoziti pa je znao slati kubanske vojnike da oružjem podupru promjene u afričkim zemljama.

No Castro, koji se obračunao s tisućama svojih protivnika već po dolasku na vlast, nije se libio ni zatvoriti neke od najbližih suradnika, a dosje kršenja ljudskih prava u Castrovoj Kubi debljao se desetljećima i u takvoj su atmosferi naraštaji pokušavali sreću tražiti ‘drugdje’, riskirajući život u improviziranim plovilima, najčešće usmjerenima prema Floridi, u bijegu prema slobodi.

Rodbina i nasljednici žrtava Castrova režima, Kubanci koji su bježali pred revolucijom, bit će vjerojatno najžešći u pohodu na Kubu poslije Castra, smatraju analitičari.

Po procjenama, oko 650.000 Kubanaca živi u Miamiju na Floridi. Neki od njih ustrajno su pozivali SAD da vojno intervenira na Kubi, kako je to učinio u Iraku, umjesto da čeka da biologija učini svoje. No, nakon Kennedyjeva neuspjeha u Zaljevu svibnja, gdje se s američkom podrškom pokušala iskrcati privatna vojska protjeranih Kubanaca, sličnih pokušaja više nije bilo.

Nakon raketne krize izazvane postavljanjem sovjetskih raketa na Kubi, kada je svijet zaista plesao na rubu svenukleranog rata, Castro je definitivno postao američki neprijatelj broj jedan. Tvrdi se da je CIA zato više stotina puta planirala ili pokušala atentate na Castra. Neuništivi Kubanac, međutim, ili na vlasti ili uz nju pakostio je čak jedanaestorici američkih predsjednika, od Eisenhowera do Obame.

Njegova nevjerojatna životna žilavost pokazala se i u razdoblju od 2006. do 2008. godine kada je zbog teške bolesti jednu po jednu ovlast prenosio na nešto mlađeg brata Raula i kada je većina svjetskih medija pripremila ‘in memoriam’ tekstove, očekujući njegovu skorašnju smrt.

Castro se od tada povukao u političku mirovinu, ali se javnosti redovito obraćao svojim mislima o svjetskim pitanjima u komunističkom glasilu Granmi. U ožujku 2012. kamere svjetskih medija zabilježile su njegov susret s papom Benediktom XVI. koji je boravio u trodnevnom posjetu Kubi, a redovito se susretao i s drugim državnicima koji su posjećivali njegovu domovinu, prenosi Tportal.

Nema nikakve dvojbe da su mnogi Kubanci prezirali Castra, ali drugi su ga iskreno voljeli. Za njih je bio David koji se usprotivio Golijatu.

vecernji.ba