CRTA JE PODVUČENA : “Bolje Raguž u ruci nego Hadžiomerović na grani” novi je projekt Zlatka Lagumdžije

Ne iziđu li Hrvati u BIH masovno na izbore ponovno im prijeti scenario u kojem će im političke elite brojnijeg naroda nametnuti predsjednika. Namjerno naglašavamo elite jer veliki dio bošnjačkog naroda je svjestan da bi nametanje hrvatskog člana predsjedništva bošnjačkim glasovima po treći put bilo jako štetno za BIH. Uspije li naum SDP-a Hrvatima će opet biti oteto pravo na vlastitog , legitimnog člana predsjedništva u izuzetno bitnom razdoblju koje je pred nama, razdoblju ustavnih promjena i preuređenja BIH.

Preko člana predsjedništva Hrvati će biti lišeni i trećine BH diplomacije koja ima pripada a kojom trenutno upravlja Komšićev Hrvat Nerkez Arifhodžić.

Ponovno preglasavanje!?

SDP Zlatka Lagumdžije koji se samo u šali tako zove, te NGO sektor oko Darka Brkana, koji je dosta širok, kako je i sam Brkan poprilično širokih obzora, razradili su novu shemu kojom će ponovno pokušati preglasati Hrvate iako će taj pokušaj ovaj puta biti dosta teži, budući da je Komšić otišao a jedan dio svojih glasača tjerat će na mlin Suljagiću. A Suljaga znamo voli da melje.

Iako je preglasavanje Hrvata u FBiH u slučaju Komšić dovelo do znatnog narušavanja hrvatsko bošnjačkih odnosa, a politički dijalog gotovo uništilo, stranka koja je najzaslužnija za nazadovanje BIH, SDP, ponovno ide sa suludim planom preglasavanja.

Time direktno šteti BiH kao državi, blokira njenu demokratizaciju i Hrvate tjera u jednoumlje.

Opet Lagumdžijina suluda želja za upravljanjem u neku ruku je dobra, jer njegovi antidemokratski potezi ubrzavaju proces transformacije zemlje iz polupredstavničkog protektorata u predstavničku demokraciju u kojoj će ljudi poput Zlatka biti ono šta su oduvijek i bili. Slučajni prolaznici. Ili ne tako slučajni pritvorenici.

Naime, kako kazuju upućenije , one dobronamjernije Sarajlije koje su svjesne pogubnosti ovog poteza, SDP je među svoje birače pustio naputak da na izborima u nedjelju glasuju za Martina Raguža. Istovremeno se kroz agitaciju birača u bošnjačkim sredinama , paralelno, preko medija na hrvatskom jeziku pod sarajevskom kontrolom među Hrvatima širi apatija kroz tezu da se na izbore nema šta izlaziti kada je ionako “sve odlučeno” ili “odlučuju drugi”.

Sastanci Raguža i Lagumždije

Raguž koji je nekada osuđivao preglasavanje ne ograđuje se a čak je i ponosan na tisuće Bošnjaka koji su mu obećali dati glas.

Lagumdžija se ovog tjedna čak dva puta sastao s Ragužem u jednom ne tako izoliranom sarajevskom restoranu i detaljno su razradili projekt. Cilj je ići na 120.000 glasova, procjene su da na izbore neće izići više od 120.000 Hrvata, a objektivno kako je sam Lagumdžija kažu upućeni nakon sastanka rekao: “Prebacit ćemo mu oko 100.000 glasova a 20.000 mora skupiti među svojima”. Toliko o legitimnosti i konstitutivnosti.

O svemu ovome ne zna ništa Lagumdžijin predsjednički Pančo, Bakir Hadžiomerović.

U prilog ovoj tezi svjedoči i veliki broj billboarda u Sarajevu , zakupljenih od strane SDP-a , stranke koja nominalno “ne lijepi plakate” a koje je SDP predao Martinu Ragužu.Svjedoče tome i otopljeni odnosi između mostarskog SDP-a i HDZ1990. Indikativno je da se HDZ1990 odlučio na masovan marketing u bošnjačkim sredinama gdje je svojevremeno izbore odnosio Komšić, nastojeći pridobiti što veći dio Komšićevih glasova. Tako je i Raguževa demagogija za ove izbore komšićizirana.

U svojoj retorici Raguž niti jednom jedinom prilikom nije spomenuo hrvatsko pitanje, ono isto pitanje od kojeg živi, naročito ga nije spominjao u Bihaću i Goraždu, među ljudima za koje hrvatsko pitanje također ne postoji.

100.000 glasova od Bošnjaka i 20.000 od Hrvata=član predsjedništva

Najveći problem ragužistima, onom što je ostalo od 90-ke, sudeći po predizbornim porukama nije niti Alijansa Jedan niti Platforma Dva, niti godine i godine upornog zatiranja svega što se zove konstitutivnost i institucionalna ravnopravnost tog eto i nekog hrvatskog da ga jebeš naroda.

Umjesto toga, od Raguža i ragužista slušamo punih mjesec dana kako nam nisu krivi drugi nego smo sami sebi sve krivi. Sami smo sebi valjda tenkovima upadali u banke, sami smo si nametali amandmane, naročito Berijeve, sami smo si donijeli pravilo da je 5 jednako trećina od sedamnaest. Sami smo na žalost vjerovali i Ragužu.

Kao da se radi o pokretu koji je jučer osnovan a ne partiji koja ima najduži staž upravljanja među Hrvatima, čiji kadrovi i sada sjede po raznoraznim županijskim apanažama i agencijama iako su nominalno “raskinuli sa HDZBIH” i kao da se radi o mladom paneuropskom političaru ubačenom iz svemira među nas a ne o čovjeku, Martinu od Stoca Ragužu koji je cijeli svoj politički postranzicijski vijek izvojevao na hrvatskim pozicijama i plaćama.

Martin od Goražda poziva na pomirbu i dijalog one koji su svakom dijalogu rekli dosta, Raguž sa Baščaršije sjedi na večerama sa zlatkistima koji su od Federacije BIH napravili jednonacionalni entitet s natruhama kalifata, i s takvima lamentira o europeizaciji države koja za to vrijeme proizvodi ISIL-ove borce, a sudeći prema predizbornim govorima, politički mu je bliža svaka sarajevska partijska centrala od članica HNS-a u čijem predsjedništvu još uvijek sjedi.

Licemjerni Raguž

Dvostruko lice Martina Raguža, kako se bliži dan izbora polako dolazi na čistinu.

Iako se neformalno kune, kako on izdati neće, i ne zna, ono što formalna priopćenja s njegovih skupova govore već je izdaja. Ragužu se događa zakašnjela platformizacija psihe. Zov moći jači je od straha od posljedica. On postaje miljenik saraj čaršije, lice za politički fildžan viška, hvali ga sarajevska unitarna NGO scena, oni koji su u zvijezde kovali Budimira i Jurišića. Hvali ga i sam Inzko, kriminalni zaštitnik Lijanovićev, hvale ga strani namjesnici u našoj zemlji, oni isti kojima je hrvatsko pitanje problem koji ih živcira a ne nešto što se mora rješavati kao i slučaj Sejdić i Finci.

Isti oni namjesnici koji nas preko Raguževih plakata uvjeravaju da je ovo zemlja ragužista, i da je mi , ako si dopustimo stav koji je je sebi dopustio i Raguž – “ajmo se pravit blesavi” možemo prihvatiti kao takvu. Kao zemlju u kojoj se preko noći, za potrebe jedne male karijere, i jedne nedosanjane ambicije, jednog čovjeka iz Stoca, mogu ugasiti 500.000 stavova nekih koji nisu tako uvjereni u dobroćudnost europskih vrijednosti i stolačkih integracija.

Onih 500.000 Hrvata koje su isti ti aparatdžici tu, nepismenjaci koji nikada nisu pročitali ništa iz povijesti BIH, a kamo li njen Ustav, na sramotu zapadnih demokracija koje u BIH predstavljaju, prije 4 godine gurnuli u poziciju polupolitičkog plemena, oduzimajući im prava ravnopravne političke nacije u BIH.

Ta ista trećerazredna europska bulumenta u B IH, likovi koji igraju tavle s našim životima, karijeristi kojima nije u cilju da se BH čvor ikada rješi, kojima je jedini cilj ostati što dulje tu, jer plaće su dobre , ćevapi fino cvrkuću a bosanska raja je zabavna, likovi čija je paradigma Inzko od 25.000 eura mjesečno, ovih dana dižu vojsku “unitarista” , po internet forumima lajkaju i šire ideju kako je bitno da se izabere Raguž, i kako je svejedno tko će biti izabran kao bošnjački član predsjedništva budući da je ključ u nametanju hrvatskog. Potom naručuju ankete, novinske članke, i među Hrvatima u BIH šire tezu kako se nema za koga glasovati i kako eto baš njhove ankete pokazuju da na izbore neće izići preko 30% Hrvata.

Postoje naime na stotine forumskih tema u kojima se naglašava kako je bitno učiniti sve da Čović ne bude izabran za hrvatskog člana predsjedništva jer je kažu zajeban, ne popušta i neće da bude kooperativan njihovim željama i nakon stotina i stotina natpisa da će ići u haps i da je kriminalac, pa je prema tome bitnije anulirati tog opasnog Čovića bilo čim drugim. Ako nema Komšića, može i Ragužom. Jer eto umilio nam se taj Martin.

Zanimljivo je da se u cijeloj toj priči protiv Raguža okrenuo Reuf Bajrović njegov dojučerašnji najljući saveznik. Fašist koji citirajući Hitlera tvrdi da jačina hrvatskih prava u BIH treba biti proporcionalna njihovom broju. Lik koji je osmilio Platformu pa otpilio Zlatka nakon što ga nije postavio u Washington i bacio se u projekt DF-a i Komšića. Kao cijeli niz Zlatkovih savjetnika koji su se razočarali u njega jer im je hapajući za sebe ostavio premalo plijena.

Lažni unitarizam

Svjestan da mu je za pobjedu Suljagića potreban veliki broj Komšićevih glasova Reuf prvi iznosi informaciju u sarajevske medije da je Raguž neprihvatljiv Bošnjacima, da je vuk u janjećoj koži, jer se Raguž zatekao u Jajcu na skupu na kojem je bio i Kordić, zamjera mu što demonstrativno nije napustio skup, kao jelte, “mladi” mitleuropski političar to morao učiniti ako je doista odan sarajevskoj ideji europske Bosne s Ankarom kao glavnim gradom.

Ta informacija o Kordiću, koja kod Bošnjaka predstavlja penal za koji nema oprosta, na FTV-u se strogo krije pred izbore.

I ništa ovo gore navedeno, niti jedan od ovih argumenata ne unosi nemir među članstvo tzv. 90-ke nakon štu je napustilo sve ono što valja i što joj je davalo politički smisao, od Ljubića do ostalih, svi oni koji nisu htjeli šetati Potemkinovim sokacima lažne Raguževe uljudbenosti i nove ublehe nagle predizborne “europeizacije”, u ovoj zemlji jada i čemera, u kojoj upravo Europa puna dva desetljeća kontrolira kaos, i gazi sva europska načela, ona ista Europa kojoj ne pada na pamet tako nešto provesti u svojim višenacionalnim zemljama, ona ista Europa koja jako dobro poznaje što to znači konstitutivnost i što su to ravnopravne etničke grupe u višenacionalnim zemljama.

Europa Belgije, Britanije, Španjolske, Švicarske… Ona ista Europa koja dopušta da BIH ostaje slučaj od zemlje u kojoj oni jako dobro troše novac europskih poreznih obveznika. O takvoj Europi, i europskim crtama koje ćemo podvući, pjevaju nam zadnjih mjesec dana Raguževi telali. Ostaci ostataka devedesetke.

Tehnomenadžer koji profitira na prodaji lažnog unitarizma, Zlatko Lagumdžija, svjestan je kako Bakir Hadžiomerović neće pobjediti za bošnjačkog člana. Svjestan je i kako SDP gubi izbore i kako četiri godine uništavanja BIH dolaze na naplatu, svjestan je da nestaje moći i da bi mu bilo kakva poluga u vlasti dobro došla. To je jedini razlog zbog kojeg je i posljednjih dana krenuo u ofanzivu s Martinom Ragužem.

I prošao mu taj projekt ili ne on na tome neće stati. Lagumdžija će , ma kakva križaljka vlasti bila u iduće 4 godine, i što god pokušali dogovoriti pokušati minirati svaki dogovor. I od sebe napraviti velikog zaštinika cjelovitosti Bosne. To je ta ljepota politike i ujedno njena bizarnost. Da onaj tko je najzaslužniji za uništenje i ono malo izgrađenog postdaytonskog suživota preko noći postaje njen prvi zaštitnik.

Štiteći BIH od strašne utvare – tog zlog hrvatskog entiteta, koji se pomalo nameće kao realan i ekonomski održiv okvir preuređenja ovog tužnog protektorata u modernu i stabilnu europsku federalnu demokraciju, pričajući o federalizaciji kao zlu koje se ne smije dopustiti , Lagumdžija, iz dana u dan BIH gura u ponor. U status zemlje koja progresa ne vidi. U zemlju prosvjeda, neinvesticija, iseljavanja i besperspektivnosti. U njihovu zemlju. U zemlju u kojoj dobro živi tek nekoliko klanova, dok Lagumdžijini mediji paralelno s njegovim poklapanjem većine kapitalnih resursa u zemlji, izvještavaju kako su ti klanovi uvijek neki drugi. Ne njegovi, narafski.

U strahu od kaznenog procesuiranja on će pokušati sve. Pozatvarati najvjernije partnere poput Lijanovića, njegove braće po korupciji, ako se samo okrenu u krilo drugome. Ovom slučaju Radončiću. I time uputiti pljusku nezavisnosti tzv nezavisnog tužiteljstva. Onog koji proganja građane BIH radi najmanjih prometnih kazni a krupne milijunske ribe privodi tek kada mig da partija. Lijanovići su najbolji primjer. Njih, to tzv. nezavisno tužiteljstvo ne zatvara po slovu pravde, što Lijanovići jesu zaslužili još davno, nego ih zatvara po želji Zlatkovoj.

Zlatko u projektu spašavanja kože neće prezati ni od otvorenog medijskog rata sa stranim ambasadama kada postaje svjestan da SDP više nije USA/EU miljenik u BIH. To dovoljno govori koliko se smatra moćnim, i koje sve institucije još uvijek kontrolira.

Prvi i jedini čovjek stranke koja se , još uvijek zove HDZ-a 1990, Martin Raguž iskopirao je Zlatkovu matricu ponašanja. On je već ranije našao strane podupiratelje u BIH da bi se potom okrenuo u traženje partnera kod Bošnjaka. Sve ono što je govorio zadnje 24 godine stavio je u koš.

Skupove održava od Goražda do Bihaća, a u posljednje vrijeme što je također indikativno kao npr. u emisiji na Federalnoj televiziji ne usuđuje se ni reagirati na otvorene napade na Hrvate. Taj neki narod na čijoj grbači godinama fino živi.Poput recimo napada na HVO koje je u toj emisiji iznio Sefer Halilović, čovjek koji prijeti novim ratovima, umjesto da daje odgovore istražnim organima za ratne zločine u BIH.

HDZ-u 1990 kao da ne trebaju hrvatski glasovi

Također je indikativno kako se Raguž od dogovora s Lagumdžijom prestao nadmetati s Čovićem, ne želeći da tim napadima podići veću izlaznost kod Hrvata ili Čoviću pojačati popularnost. Čak nenapadno, blago, gotovo neprimjetno ragužisti objavljuju pokoju informaciju s predizbornih skupova na kojima se poziva na ljubav, sreću i harmoniju sa svim našim narodima dok tu i tamo izleti kakav Zubakov Džambas i oplete po HDZBIH kao stranci odgovornoj za sve kao da današnji kadrovi HDZ1990 nikada nisu sjedili ni na jednoj funkciji od 1990 do danas. Prozivki za odgovornost političkog Sarajeva, iz HDZ1990 nema.

HDZ-u 1990 kao da hrvatski glasovi više uopće ne trebaju. Zato padaju komplimenti u Goraždu, prispodobe o sjajnom napretku tog grada, koji usput budi rečeno, kao i Sarajevo živi parazitski o tuđoj muci, na račun ostalih krajeva Federacije, konzumirajući otimačinu kroz zakon o povratu PDV-a , nametnuti zakon , nametnut od “prijateljske” europske radne skupine, koji im je omogućio da njihova i sarajevska glava vrijedi duplo više od mostarske, tuzlanske, zeničke i svake druge u FBIH… Posljedica tog zakona nije samo siromašenje hrvatskih krajeva u FBIH koji su do tada bili ekonomski propuzivniji nego i višemilijunska pljačka Tuzle koja je sve do tada pokazivala znakove ekonomskog oporavka. Eto , to je recimo Ragužu super, i on se tome divi. A o nepravdi zvanoj “pljačkamo Vas kroz PDV” neće niti slova. Naročito ne u Sarajevu.

Raguž je u emisiji FTV-a rekao da ne vidi nikakav problem u vlastitoj legitimnosti bude li izabran većinom bošnjačkih glasova. Time je otvorio kapiju, za vlastitu komšićizaciju. Iako je prije 4 godine, kada je izgubio izbore od Borjane Krišto, i kada je opet nametnut Komšić, kazao kako je izbor hrvatskog člana predsjedništva institucionalan problem. Jer omogućavaa jednima da drugima nameću. Danas o toj rečenici, Martin Raguž, hrvatski političar s početka 21 stoljeća u BIH, šuti gotovo jednakom , gromoglasnom tišinom kao tužiteljstvo BIH o Lagumdžijinoj aferi Reket ili aferi Asfalt. Šutnja je zlato. A Martin je zlatan čovjek, kažu europske vrijednosti u “njihovoj” zemlji.

Koja bi da je pravde trebala biti malo i naša.

Ne samo Raguževa i zemlja u kojoj se zajebava Zlatousti.

Poskok Online