Matan u današnjem svijetu
‘Budale pune tamnice, a pametni ludnice.’ Jedna od poznatiji rečenica iz epske serije koju su mnogi gledali više puta. ‘Prosjaci i sinovi’ više su od toga, oni su kulturno blago Dalmatinske Zagore i Hercegovine. Nigdje se ovako vjerno ne prikazuju životne situacije i način života prošlog stoljeća u dinarskim predjelima.
Matan je postao ikona snalažljivosti i borbe za život, a Šunje simbol prijateljstva do smrti. Kikaš je onaj glas mudrosti, a Dektiva bi bio sam život; onaj što nas podbada svako malo. Sve u svemu, svi mi vidimo sebe u tim scenama. Iako su od šezdesetih godina prošlog vijeka naišle radikalne promjene, čovjek juga se nije promjenio. Ostao je tvrdi orah i drži se svojih uvjerenja, skeptično gleda na moderni Zapad i revno se odbija predati nekim novim stvarima.
Što bi Matan rekao na sve ovo ? Kako bi se on snašao sa touch screen mobitelima, Facebookom, kreditnim karticama i automobilima na struju ?
Smjestimo ga gdje i uvijek, u Imotski. Godina je 2016. Njegovo selo je pusto, djeca u školi, kolege u tuđini, a didovi i babe spremaju drva za zimu. ‘Bogareti, valjalo bi štogod i radit’ da se zaradi koji dinar.’ Spremio je torbu, sjeo u svoju 124ku i pravac Zavod za zapošljavanje. Rekli su mu da posla nema, i da će mu se javiti ako nešto bude. Matan shvaća da od toga nema ništa. Svratio je i u vojni odsjek da sredi vojsku, međutim ostao je u šoku kada shvaća da više nema obaveznog vojnog roka. Vratio se sav bezvoljan kući i upalio laptop. Na Facebooku redovito prati stranice tipa ‘Posao u inozemstvu’ i nada se da će uspjeti naći nešto za sebe i najboljeg prijatelja Šunju. Njih dvojica potajno sade smilje uz granicu, kako ih ne bi pokrali. Potplatili su graničara da im čuva posjed. Nakon godinu dana uspješno prodaju ulje, i pokreću veći biznis – uvoz automobila iz Njemačke. Naravno u početku im nije išlo, pa su morali kupovati razbijene ili ukradene aute. Zbog premale zarade, odustaju i od toga. Njegov did Kikaš ga savjetuje da ode u Njemačku kao i on, i da tamo zaradi svoj kruh. Sljedećeg dana, na autobusnom kolodvoru kupili su karte za Munchen. U početku su švercali duhan i prodavali ga zemljacima. Poslije se zapošljavaju na baušteli, i sprijateljuju se sa gazdom. Preko njega dovode sve više ljudi, i napreduju u firmi. Polake uče jezik i dobivaju svoje urede. Gazda iznenada umire, a Matan postaje direktor firme. No, odjednom se pojavljuje Hans Dektiva, inspektor koji sumnja u Matanovu poslovnost. Hans Dektiva je iz sela do Matanovog, i bio je na glasu kao lopov, i Matan ga nije želio dati posao. Često je pokušavao pronaći način da zatvori Matana, no on je vješto prikrivao načine kojima posluje. Prilikom godišnjeg odmora, Matan upoznaje Nušu i odluči se ženiti. Imao je dovoljno za sve, i preseljava u Zagreb, kako bi bio bliže svojoj kući. U Zagrebu živi na Tuškancu, i bavi se uvozom hrvatske robe za njemačko tržište. U tajnosti, ponekad je prevozio sve što čovjeku uvijek nedostaje; domaću rakiju, pršut, kobasice, sir… Sve što ne može preko granica zbog propisa EU. Hans Dektiva je uhvatio njegov kamion i konačno dobio pravi razlog da ga uhiti. Matan preko veze vadi papire o neuračunjivosti i na sudu dokazuje da ne može ići u zatvor nego u ludnicu. Na kraju priče, mirno je i sretno živio u Imotskom, jer šef umobolnice je završio fakultet zahvljujući novcima koje je zaradio – pogodite gdje ? Kod Matana na baušteli.
Matan ne koristi kreditne kartice, jer vjeruje samo novcu. Matan ne voli moderne mobitele jer je uvjeren da ga gledaju ‘neki đavli s nebesa, i ćire u njegovu guj’scu’. Matan i dalje vozi svoju 124ku jer ga nikada nije izdala. Matan i dalje plaća mise za svog dida i ostalu rodbinu, i svaki dan zahvaljuje Bogu što mu je pomogao u životu. Matan i dalje voli svoju obitelj, i svoju djecu šalje na fakultet gdje požele. ‘Jerbo dico moja, učite i pišite, i svoj kruv zaradite na svojoj zemlji, da ne okusite patnje i boli koje smo Šunje i ja osjetili u Dojčlandu.’
Tko zna da li bi Matan imao ovaku priču danas, ali bila bi slična ovoj. Jer kako god okreneš, on bi se snašao, taman da su mu u životu ostale dvije šibice i kemijska olovka. Pa čak i on sam kaže: ‘Matane sveti moj imenjače, pomoz’der mi sada. A đavla ćeš mi pomoć ako si sam ne pomognem !’
Posvećeno pokojnom Iliju Iveziću, glumcu koji je utjelovio lik Šunje.
Posušje.net/Nikola Vranjković
