Razgovor s Vatroslavom Kulišem, istaknutim suvremenim hrvatskim umjetnikom o mozaicima koje je nedavno postavio u apsidi crkve Bezgrješnog Začeća B.D.M. u Posušju, i župnikom fra Mladenom Vukšićem.

Istaknuti suvremeni hrvatski slikar Vatroslav Kuliš (1951.) diplomirao je 1976. godine na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Svojim brojnim samostalnim izložbama (više od 170) i sudjelovanjem na skupnim izložbama ( preko 140) u Hrvatskoj, Europskim i prekomorskim referentnim izložbenim prostorima potvrdio je izdvojenost vlastitoga stvaralačkog puta kojega slijedimo u dugoj kronološkoj liniji počevši od 80-ih godina do trećeg desetljeća ovoga stoljeća. U prilog slikarevoj visoko vrednovanoj poziciji u suvremenoj likovnoj produkciji ne govori samo brojnost njegovih samostalnih i skupnih izložbi, nego i njegova stvaralačka putanja prožeta kontinuiranim preobrazbama. Naime, u tim stvaralačkim mijenama razaznaju se slikareva autorska obilježja u likovnim tematskim cjelinama zaokruženim u ciklusima koje navodim u recentnom izboru: Valovi (1990-1993.), Kornati (1995-1995), Metamorfoze mora (1999.-2001.), Riffovi 2002-2006), Herbarium pictorum (2009-2012),, Cetripetalne fuge (2012-2022, Lice sunca,(2022- 2024) i dr. Ovome u prilog govore kritički tekstovi iz pera najpoznatijih hrvatskih i europskih povjesničara umjetnosti i likovnih kritičara, publicista i pjesnika koji su afirmativno pisali o Kuliševom slikarstvu u svakoj njegovoj stvaralačkoj metamorfozi. Rečenu tvrdnju učvršćuje i činjenica da su mu djela u fundusu nacionalnih muzeja i galerija, u respektabilnim privatnim zbirkama, te javnim i sakralnim prostorima. Za cjelovitiji uvid u Kuliševo stvaralaštvo važno je kazati da se izražavao u brojnim i različitim likovnim tehnikama, u uljenoj/akrilnoj slici, crtežu, akvarelu, gvašu, grafici, grafičkom dizajnu, scenografiji i – mozaiku, u kojemu je ostvario zapažena djela što je i povod ovom razgovoru.

Milan Bešlić: Upravo ste zgotovili mozaik u interijeru crkve Bezgrješnog Začeća Blažene Djevice Marije u Posušju. Mozaik, zacijelo, nije bio zahtijevan posao samo s izvedbenog motrišta, po iznimno velikim mjerama, naravi timskoga rada u traženju suradnika, vrsnog kamena, radnog prostora i sl. te, nadasve, i u traženju likovnog pristupa i rješenja tako važnoj kršćanskoj temi?

Vatroslav Kuliš: Pa da, svakako, pored likovnog rješenja koje je temeljno i najvažnije, ova vrsta zadatka – posla traži i veliku organizaciju na nekoliko planova. Kao autoru, najdraži mi je onaj prvi najvažniji dio idejna skica u atelijeru, dakle na mojem svakodnevnom ambijentu – terenu. Meni, koji sam navikao na intimu atelijera gdje ovisim samo o sebi izazov je organizirati nužne predradnje i radnje za uspješnu izvedbu mozaika nemale veličine 12,5 m x 7,5 m, otprilike. Taj dio posla zahtjeva sasvim drugu vrstu koncentracije, ali je nužan. Prvo sam morao naći adekvatan prostor nešto većih dimenzija od mozaika jer se on u jednom trenu mora sastaviti na podu u cijelosti prije odlaska u crkvu. Također morao sam naći studente s likovnim iskustvom, vrijedne mrave radnike koji dnevno moraju složiti stotine i stotine kamenčića i stakalaca. U jednom trenu znalo nas je biti i po 12 na radnom mjestu. Zatim putovati u Italiju, odabrati i voziti dio materijala (smalti – muranska stakalca). Dobar dio mozaika je izveden u kamenu da bi mozaik bio vitalniji i bogatiji, zanimljiviji. Za mene je greška i promašaj raditi samo u stakalcima jer se dobije efekt hasure ili onih bijelih pletenih vreća od plastike, staklo izgubi plemenitost koliko god boje bile bogate. Zato sam koristio nekoliko vrsta kamena u njihovim prirodnim bojama. Naprimjer, jedan dio bijelog mramora je iz Makedonije, jedan iz Italije iz čuvenog kamenoloma Carrara čiji je kamen proslavio svojim velebnim skulpturama Michelangelo. Silno zahtjevno za mene, naviklog na samoću atelijera.

Milan Bešlić: Ovaj mozaik nije Vaše prvo likovno djelo. Naime, dobro su znana i druga Vaša djela u mozaiku, pa, stoga, vjerujem, da bi poštovane čitatelje našega razgovora zanimalo da kažete nešto o tim mozaicima: gdje su postavljena, kada, i koliko Vam je koristilo to iskustvo u radu na ovom mozaiku?

Vatroslav Kuliš: Svoj prvi mozaik radio sam još davne 1990. godine u crkvi u Klobuku. Dvije godine prije radio sam i križni put u istoj crkvi. To je bilo moje prvo i zahtjevno iskustvo u mozaiku. Prve i jako važne, nesebične savjete dobio sam od Ede Murtića, našeg barda hrvatskog slikarstva. Slijedeće mozaike radio sam u Australiji, u Melbourneu (čak dva) i u Metkoviću. Dakle ovaj u Posušju je moj najzreliji rad, osim što je i najveći, kruna je mojeg rada na mozaicima. Dao sam sve od sebe, zadovoljan sam. Posebno je zadovoljstvo mojoj kreaciji odluka fra Mladena da mi povjeri još dvije manje apside, svetohranište i krstionicu. Time se koncept „jedne ruke“ kako je zamislio fra Mladen doveo do zaokruženog estetskog dosega, a time i kvalitete. Ovdje moram spomenuti nešto što me je posebno potaknulo. Naime, kako sam ja po vokaciji apstraktni slikar ova dva manja mozaika nisu imali toliko zahtjevnu ikonografiju kao središnji iza oltara. Tamo sam imao puno zadanih likova. U temama svetohraništa i krstionice gotovo sam ušao u apstrakciju i doživio sam uzlet, elevaciju nad svijetom oponašanja! Naime poslužit ću se opet jednim citatom; (da pojasnim): „Sloboda se sastoji u priznavanju granica“, kako je rekao Goethe. Iako sam se morao držati ikonografskih zadatosti ova su mi dva zadatka došla kao likovna desert, nagrada za moju strpljivost i ozbiljnost na velikom mozaiku. Hoću reći i ovdje sam radio istom ozbiljnošću i prijaznošću, ali su mi granice bile mekše i dopuštale su slobodu. Uspio sam iz tako nematerijalnih i neopipljivih likovnih ideja stvoriti prisutnost i opipljivost duha boje u svoj njenoj raskoši, a opet u transmisiji liturgije.

Milan Bešlić: Je li ovaj zahtijevan rad na mozaiku implicirao i pomni pristup prostoru u kojemu je postavljeno, odnosno, ako tako mogu kazati – tražio je suradnju s interijerom, kao i cijelom arhitektonskom formom koju potpisuje suvremeni hrvatski klasik Marijan Hržić? Drugim riječima, ne zahtjeva li Hržićevo djelo odgovornog i profesionalnog suradnika?

Vatroslav Kuliš: Koliko ja poznajem Hržićev rad, ovo je jedan od njegovih najboljih samostalnih radova, možda i najbolji. Krematorij i Sveučilišnu biblioteku projektirao je s još dva arhitekta, koliko mi je poznato kao ravnopravni sukreatori. Svako kvalitetno djelo zahtjevno je i zaslužuje što ravnopravniji pristup druge struke a u ovom slučaju slikara. Ja, dakle, nisam mogao ovdje utjecati na arhitekturu pošto je moj zadatak bila apsida. Međutim, dao sam sve od sebe da kvalitetom rada, harmonijom boje i zadatih likova učinim taj vizualni i duhovni centar crkve mjestom koje zrači, mjestom koje širi pozitivnu energiju, koje drži i likovnu pozornost uz oltar kao centar amfiteatralnog prostora. Jednostavno da bude likovno mjesto dostojno molitve. Dakle, hoću reći da je tu veću zaslugu u odabiru kvalitetnog i dostojnog sugovornika imao župnik fra Mladen Vukšić. Isto tako uz stručnu konzultaciju s vama Milane. Na neki način ste tako sudjelovali u župnikovoj odluci da se dogodi taj suživot arhitekta i slikara. Neskromno ću reći da mislim da sam bio uspješan odabir sudeći po reakciji vjernika i beskrajno sam zahvalan fra Mladenu!

Milan Bešlić: U akademskoj zajednici Vaš je mozaik apostrofiran, a u vjerničkom puku opće prihvaćen što upućuje prema zaključku da je sakralno zdanje u Posušju i umjetničko djelo visokih estetskih dosega. Može li se kazati da svojim prilogom supotpisujte s Hržićem novo umjetničko/vjerničko mjesto na hrvatskoj kulturnoj i duhovnoj karti?!
Vatroslav Kuliš: Pošto je moj rad sada kao što sam maloprije kazao ugrađen u prostor crkve vidljivo je da sam na taj način i dio arhitekture crkve. Ne znam baš je li supotpisujem možda se može reći u nekom malom postotku dojma. Istaknut ću da sam ozbiljno ušao u posao ozbiljno pun želje i ljubavi što mi je uvjeren sam takvim pristupom osiguralo. Svježinu i uvjerljivi žar izvedbe. U takvom vrhunskom prostoru ja sam uživao u kreaciji, bio bi grijeh podbaciti.

Milan Bešlić: Baštinik ste europskih tradicijskih likovnih i kulturnih vrijednosti, i onih kršćanskih koje su plodni stvaralački humus rečenim vrijednostima. U kojoj mjeri se te vrijednosti prožimaju u Vašem mozaiku?
Vatroslav Kuliš: Sve vrste vrijednosti u Europi nastale su iz kršćanstva pa tako i umjetnost. Svemu duhovnom korijeni su u kršćanstvu. Kultura je rođena unutar religije i može ih se gledati kao pozitivan suživot! Hegel primjerice stavlja umjetnost u istu ravan s religijom. Umjetnost smatra božanskim majstorstvom, svojevrsnom transmisijom božje poruke do ljudi! Svakako da ne bude zabune vjera i umjetnost nisu isto, ali imaju srodnosti. Mnogi su predviđali da će porast znanstvenog racionalizma ugroziti religiju. Međutim, znanost nije odgovorila na tajnu i porijeklo ljudskog života i njegovu svrhu. Vjera je dakle tu; živa i zdrava i još uvijek središte zbivanja. Napokon i umjetnost je utjelovljenje duha. I vjera i umjetnost sudjeluju u otkriću ljepote u različitim kategorijama božanske i ljudske vrijednosti.

Milan Bešlić: Nije li kršćanstvo, osim kroz stoljeća, i danas nadahnuće umjetnicima?
Vatroslav Kuliš: Vjera može uzdići čovjeka iznutra, revolucionirati ga, obnoviti mu svijest i savjest osnažit ga za život! Svijet je danas izvrgnut sasvim drugačijim i brojnijim izazovima, prenatrpan svim i svačim, cjelokupna kultura je više površna i light. Mislim da to nije više na način na koji su bili nadahnuti gotički renesansni i barokni umjetnici, nema više El Greca i Carravagia, ali imamo remek djela Chagalla, našeg Dulčića koji opravdavaju to vaše pitanje. Uglavnom vjera je važna kao osobni čin, a umjetnost se također rađa u intimnosti, dakle obje kao krepost duha. Vjera je protuotrov koji pomaže da društvo prevlada moguće tamne strane ljudske prirode te dnevne i životne nedaće.

Milan Bešlić: Jeste li ovoj velikoj kršćanskoj temi pristupili kao vjernik/slikar ili slikar/vjernik?
Vatroslav Kuliš: Odgojen sam kao kršćanin, ali ovoj temi sam u svezi maloprijašnjeg razgovora morao pristupiti kao slikar vjernik, ovdje je u fokusu likovno. Dakle, mora bit slikar katolik, mada postoje i dobra, ali rijetka likovna djela koja nisu uradili vjernici. Hoću reći biti vjernik ne osigurava ovakvu vrstu izražavanja ako nije slikar. Slikar vjernik je najpovoljnija situacija. Uostalom, vjernik će u potpunosti moći lakše shvatiti i pratiti zadanu temu. Držim da će posuški puk sa zadovoljstvom sudjelovati u misnom obredu.

Razgovor s fra Mladenom Vukšićem, župnikom župe Bezgrješnog začeća BDM u Posušju

Milan Bešlić: Kad ste počeli vršiti službu župnika zatekli su Vas brojni i različiti nedovršeni poslovi koje je valjalo privesti kraju, među njima, svakako jedan od najvažnijih, pa, zacijelo, i najzahtjevnijih, jest dovršenje eksterijera i interijera župne crkve. Naime, obzirom da je riječ vrhunskom arhitektonskom djelu klasika suvremene hrvatske arhitekture Marijana Hržića s kakvim ste se problemima susreli, i kako ste ih počeli rješavati?

fra Mladen Vukšić:
Službu župnika započeo sam krajem kolovoza 2013. godine. Crkva se počela graditi 1996. godine. Dakle, u župu sam stigao sedamnaest godina nakon početka gradnje. Do tada, kripta je bila uređena kao bogoslužni prostor, urađena je sada na crkvi, osim zvonika, te nabavljena su zvona. U tijeku su bili radovi na pročelju crkve, tj. postavljan je kamen.
Po dolasku sam nastavio započeti posao s postavljanjem kamena na pročelju crkve. Ujedno sam planirao uređenje unutrašnjosti crkve. Tu sam uključio i fra Antu Crnčevića, profesora Liturgije na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. Skupa s arhitektom gosp. Marijanom Hržićem usuglasili smo rješenje liturgijskog prostora i unutrašnjosti crkve.
Zatim se pristupilo konkretnim rješenjima. Za elektro instalacije tu je bio projektant gosp. Drago Bago, za projekt grijanja i hlađenja su bili zaduženi gosp. Ivan Galić i gosp. Pero Penava. A, za građevinski nadzor i izvođenje radova bio je zadužen gosp. Ivica Leko.

Milan Bešlić: Arhitekt je uspješno oblikovao formu crkvenog zdanja prvenstveno za službu Božju, za sv. misu, ali, crkva je i umjetničko djelo s potpisom arhitekta Hržića koje je takvim prihvaćeno u akademskoj zajednici. Možete li nam reći kako je prihvaćeno u vjerničkom puku?

fra Mladen Vukšić:
Jedan dio župljana osporava samo mjesto na kojem je crkva izgrađena, jer je uz prometnicu za Rakitno i Blidinje. Međutim, ako se ima u vidu da je od spomenika fra Grge Martića do sredine crkve, trebala biti pješaka zona, a cesta za Rakitno i Blidinje trebala je biti izmještena.
Općina Posušje je poništila taj doneseni i usvojeni plan. Jer, iz grada, iz glavne ulice kralja Tomislava, pogled je baš u središte crkve. Ovo mjesto gdje je crkve ima svoju logiku i na pravom je mjestu. Nekima vanjski izgled crkve ne sliči na crkvu. Međutim, kad uđu u crkvu svi ostanu oduševljeni prostorom i širinom crkve koja je bez ijednog stupa. Sve je blizu i vidljivo, a i visina crkve upućuje vjernika na nebo i daje još jedan veći dojam sakralnosti i svetosti mjesta.

Milan Bešlić: Jedna od najsloženijih zadaća u interijeru crkvenoga zdanja bilo je njegovo likovno rješenje. Apsida i zidine plohe bijele boje bile su – prazne. Tu zahtjevnu zadaću povjerili istaknutom hrvatskom slikaru Vatroslavu Kulišu koji je to uspješno riješio velikom kolorističkom kompozicijom u mozaiku. Kako je njegovo djelo zaživjelo u prostoru crkve i među vjernicima?
fra Mladen Vukšić:
Likovno rješenje mi je zadavalo veliki problem, svjestan da će tri mozaika „nositi“ crkvu, posebno središnji mozaik u glavnoj apsidi. Kako riješiti problem? Prateći kulturu u medijima jedno ime mi je zapelo za oko, a to je gosp. Milan Bešlić. Jer, to ime se pojavljivalo u otvaranjima izložbi, likovnim kritikama, itd…Do Vas sam došao i započeli smo suradnju. Ovdje treba spomenuti i fra Antu Crnčevića koji je dao umjetnički zadatak gosp.Kulišu i bio velika pomoć do konačnog rješenja.
Mozaik se jako lijepo uklopio u prostor i daje dodatnu svetost. Važno mi je da je ova tri mozaika radila jedna ruka i prepoznaje se isti rukopis. Mozaici su „oživjeli“ crkvu i dali joj jednu višu dimenziju.
Velika većina vjernika je oduševljena radom gosp. Kuliša. Jasno uvijek ima i onih koji nisu zadovoljni. To je tako kod svih umjetničkih radova, jer ukusi su različiti. Meni je drago što i običan vjernik i (ne) obrazovan vjernik može moliti pred ovim umjetničkim djelima.

Milan Bešlić: Koji su Vaši budući poslovi u interijeru i eksterijeru ovog velebnog crkvenog zdanja?
Fra Mladen Vukšić:
Bogu hvala, dovršenje crkve ide prema svom kraju. Sad je pred nama veliki posao kojeg treba uraditi, a to su klupe. One su naručene i do Božića bi trebale biti u crkvi. Nakon toga na red dolazi ozvučenje. Uz to, treba postaviti još nekoliko vrata, urediti prostor za pjevače, sakristiju. Ovih dana rješavamo uređaje za grijanje i hlađenje.
U isto vrijeme želimo postaviti kamen na platou ispred same crkve. Onda, s Božjom pomoću, stube, itd…

Župa Posušje