Alemka Markotić: Hrvatska i BiH su moje domovine! Moj moto je: Moli i radi

Ravnateljica Klinike “Dr. Fran Mihaljević” Alemka Markotić bila je gošća emisije Nedjeljom u 2.

Kako se nosite s epitetom junakinje?

“Ne doživljavam se tako, pa ni moj tim iz Stožera. Mi smo profesionalci, samo radimo svoj posao i to je to. Preuzeli smo odgovornost, ne samo u stručnom i organizacijskom smislu nego i u području komunikacije prema ljudima. To je sada velika obveza. Velika je stvar ako smo uspjeli istovremeno smiriti ljude i upozoriti ih na opasnosti.”

“Danas je Cvjetnica, to je proslava Isusova dolaska u Jeruzalem, a za tri dana su ga htjeli razapeti. Nadam se da mi nećemo završiti tako.”

“Važno je da možete stajati iza onoga što govorite i radite.”

Kažu da ste vodeća hrvatska infektologinja. Jeste li?

“Ne, ja sam sada najeksponiraniji infektolog. Imam brojne kolege koji su bolji u određenim područjima. Ne možete biti najbolji u svemu. Dijelom se bavim opasnim uzročnicima bolesti.”

Kako komentirate najnovije informacije? 56 novih slučajeva, troje ljudi je umrlo.

“Držimo se stabilno, no nema opuštanja. Još je prerano za bilo kakva opuštanja. S druge strane, brojka umrlih se ipak povećava, a to smo nažalost očekivali.”

Kako znamo da je osoba umrla od korone, a ne od prethodnih teških bolesti?

“To je teško pitanje. Da je osoba bila zdrava, možda bi preživjela ovu bolest, ali to su nagađanja. Ne samo za ovo nego i za ostale bolesti, ovakvi tipovi zaraza predstavljaju visoki rizik. Ako imate određene bolesti, morate se čuvati svih zaraza.”

Zašto nemamo više infektologa koji govore o ovoj temi?

“Nije ograničen broj, povremeno se javi netko od drugih infektologa. Informacija je puno, a vremena malo, pa Stožer balansira. Cijeli niz priloga je bilo na televiziji o našim stručnjacima iz i oko klinike. Kolega Kutleša dao je veliki intervju u novinama…”

Kako izgleda vaša dnevna rutina?

“Ujutro rano se išlo na presice, kad smo imali dvije. Čak bi znala prvo otići u kliniku, pa tek na presicu. Više sam noćni tip koji do kasna rješava stvari, pa volim ujutro malo odspavati, ali to sad više ne mogu. Odgovaram na hitne pozive, svako jutro su na klinici predaje, nekad ja sudjelujem u njima, nekad kolege koordiniraju. Nitko se na ovo nije pripremio, mnogo stvari smo organizirali u hodu. Trebalo nam je vremena, ali mislim da je dosad dobro.”

Kakvi su odnosi unutar Stožera?

“Da bismo mogli postići veliku sinergiju i uspješnost, morate čuti drugog. Doista uvažamo jedni druge. Svatko ima svoj dio u čemu je veći stručnjak. Naravno da diskutiramo, imamo različita mišljenja… Nikad nisam živjela u dinamičnijem procesu. Radimo kao da se poznajemo sto godina, nema sujete…”

“Kolegu Capaka sam poznavala u slučajnim susretima. Imala sam informacije da je uspješan i stručan u svom području. Ministra Beroša poznajem otprije i kad god sam mu dolazila s problemima, on bi kao pravi neurokirurg to promptno riješio. Ministra Božinovića sam upoznala ovdje i zadovoljna sam njegovim sposobnostima koje pokazuje.”

Skidate li se prije ulaska u kuću?

“Naravno da cipele prebrišem, ali sve držim daleko od prostora gdje se krećemo. Imam neki svoj kutak s kojim ne miješam ostale stvari. Mislim da se racionalno ponašam i ne smatram da treba biti ekstreman. Živim s majkom. Prvotno nije plan bio da živimo zajedno jer ona spada u rizičnu skupinu, ali na njen zahtjev sam ostala živjeti s njom. Malo se bojim za nju, ali ona se ne boji. Držim masku kad sam doma i držimo se svih mjera.”

Kako to da nema pravih kliničara u Stožeru?

“Ja sam kliničar. Ne znam što smatrate pod pravim kliničarom. Radim taj posao dovoljno dugo, a i znanstvenik sam. To nije lako prepoznati na našim područjima. Nisam na intenzivnoj… Bilo bi nezgodno reći da su samo intenzivisti pravi kliničari. Oni imaju percepciju heroja, kad su izvanredne situacije, oni spašavaju živote. Oni su naravno vrhunski liječnici. Povremeno zovemo vrhunske stručnjake i kolege s intenzivne. Kolegu Kutlešu smo kontaktirali kad god je trebalo.”

Rekli ste da niste dosad u karijeri bili suočeni problemom ovakvog tipa. Je li bilo teže u ratnom Sarajevu u kojem ste bili ili danas?

“Rat je bio posebno iskustvo koje je mene odredilo kao osobu na neki drugačiji način i to tako da prihvaćam neke teže situacije mnogo lakše od prosječnog čovjeka. Ne bojim se izvanrednih situacija, smrti ili ljudi. Mislim da me rat definirao kao osobu. Mogu se usporediti rat i današnja situacija. To su različite situacije. Rat je bio direktan, niste vidjeli neprijatelja, ali ste znali na kojoj je strani i da uvijek može pucati na vas, ali ste znali tko to neće raditi. Danas ne znate tko može nositi virus i širiti ga i utoliko je situacija drugačija.”

Kako će izgledati svijet idućih šest mjeseci s obzirom na sve?

“Nemam čarobnu kuglu. Nitko ozbiljan se ne usudi jako puno prognozirati u ovom trenutku, pa neću ni ja. Jedan dio zemalja se drži dosta dobro i to većinom one koje se drže jednostavnih metoda. Jedan dio nije uspio u tome, ali svi želimo da što prije stave sve pod kontrolu. To mora biti kolektivno, ne može jedna zemlja sama sve učiniti. Nije tu stvar samo ljudi nego i virusa. Infektivne bolesti često zovemo samoograničavajućim bolestima. Uzročnici zaraze imaju neke svoje dinamike koje nam nisu uvijek jasne. Stariji brat SARS protutnjao je jako brzo. Mi nismo imali nijednog zaraženog. Brojne druge bolesti se pojave pa nestanu. I ebola je kružila po Africi skoro tri godine. Teško je bilo kome reći išta, a da se za mjesec dana ne opovrgne. Svakako ćemo se i u idućem periodu ponašati s više opreza.”

Zašto ne idemo na šira, veća testiranja?

“Gdje smo puno više testirali, imali smo manje pozitivnih nego u danima gdje smo imali više testova. Riječ je o Hrvatskoj. Kad smo uspostavili testove, nije ih bilo komercijalnih. Ima puno toga gdje ljudi love u mutnom i pokušavaju sad iskoristiti situacije i uvaliti razne testove koji nisu dobri. Svi bolesni, svi koji su bliži kontakti i imamo ih razloga testirati, testiramo ih. Kako se širio virus po Hrvatskoj, tako se širila i razina testiranja. Ja se osobno nisam testirala, ravnatelj Vinogradske je bio više puta u kontaktu sa zaraženima i morao se testirati više puta.”

“Osobe koje su starije pod velikim su rizikom. Bolje je izbjegavati kontakte. Ako već moraju biti, bolje je da su rijetki.”

Rekli ste da je uspostavljeno jedno cjepivo u SAD-u. Pojasnite.

“Ne postoji cjepivo, nego postoji kandidat idealan za cjepivo. Trebat će neko vrijeme da dobijemo cjepivo. Nacionalni institut za zdravlje u SAD-u radi na tome. Imaju kandidata za cjepivo i negdje su pri prvoj kliničkoj fazi. Sve je to vrlo ubrzano, ali moderna tehnologija omogućila je brži pristup. Vidjet ćemo hoće li to proći, ali je velika vijest da nakon nekoliko mjeseci imamo velikog kandidata za cjepivo.”

Što je s ljudima koji imaju alergije? Oni koriste kortikosteroide, je li to problem?

“Inicijalno se mislili da to nije dobro, ali se to mislilo na lokalnu terapiju koja se pije. I ja sam alergična i trudim se da ne pijem to na dnevnoj bazi. Svatko se sa svojim liječnikom tu treba konzultirati za sebe.”

Imunološki zavod. Treba li ga vratiti?

“Imunološki zavod je naš brend. To je strateška institucija i mislim da je to od ove vlade prepoznato. Ono što znam, u zadnjih desetak mjeseci se počelo ozbiljno razmišljati kako vratiti Imunološki zavod natrag. To nije jednostavno jer su ljudi otišli i infrastruktura je zastarjela. Ja vjerujem da bi se kroz europske fondove moglo definirati gdje je njegova strateška vrijednost jer mislim da je to potrebno imati. To je hrvatski brend. Ja sam četiri godine vodila odjel za kontrolu cjepiva. Istovremeno sam radila i istraživanja. Tamo sam stekla mnoga znanja.”

Javilo mi se troje liječnika s Klinike “Dr. Fran Mihaljević”. Radila sam 24 sata, nitko nas ne posjećuje, niti pita kako smo. 50 liječnika se ubija od posla. Nitko iz uprave nije nikoga obišao, a dr. Markotić nas nije nijednom posjetila. Što vi kažete na to?

“Mogu vam dovesti nekoliko ljudi koji bi to opovrgnuli. Više ljudi dnevno posjećuje Kliniku, obilazi odjele. Ja sam više puta bila i obišla sve odjele.”

Neki su se žalili na uvjete Klinike “Dr. Fran Mihaljević”. Čak se uputila i peticija, ali ništa se nije promijenilo. Što vi kažete?

“Ja bih voljela da svi kolege imenom i prezimenom kažu što nije dobro i s čim nisu zadovoljni. To su dugogodišnji problemi i traju najmanje 20-ak godina. Ja sam na čelu uprave riješila neke probleme. Da, čekaonica je premala, ali to smo riješili. Problem je bio u legalizaciji, zgrade su bile prestare. Što se tiče rendgena, novi je došao, kupljen je i postavljen. Istina, sve ovo vrijeme nije radio 24 sata. Moj stav je bio da mora raditi 24 sata, ali radiolozi su bili stava da nemaju dovoljno tehničara. Išao je natječaj, zaposlili su se neki ljudi i rendgen je proradio. Teško je i pronaći ljude, ne prijavljuju se novi radnici uvijek na natječaje. Vrlo važno je da se na tim natječajima prijavljuju mladi ljudi.”

Trenutačno je u Klinici na respiratoru 17 ljudi uz jednog koji nema koronu. Što će biti ako se popune kapaciteti?

“Za to su zaduženi koordinatori. Dr. Kutleša je u toj organizaciji, postoji poseban respiratorni sustav u KB Dubrava što je već poznato. Vjerujem da će on sa svojim timom najbolje to organizirati.”

Nošenje maski. Što je najtočnije rješenje?

“Ako se sam vozite u autu, nema smisla nositi masku, ako se vozi više ljudi – onda ima smisla. Ako se šeće pas na livadi, ne treba nositi masku. Ako je veliki dućan s velikim distancama, onda ne treba nositi masku. Nema stopostotnog odgovora, sve ovo uzmite s rezervom. U manjim trgovinama bi već bilo bolje. Nema jednoznačnog odgovora niti stručnog i znanstvenog istraživanja koje bi do kraja potkrijepila bilo kakva teza.”

“Neki lijekovi su se pokazali kao korisnima za liječenje covida-19. Jedan od tih lijekova je i lijek za HIV, najviše se koristi klorokin. No sve će uskoro biti poznatije, zasad nema novih informacija.”

Koji je kriterij kako će se liječiti zaraženi koronom?

“Postoje smjernice, ali razlikuje se biologija od pacijenta. Ne možete sve na svijetu liječiti istom terapijom. Uvijek postoje različite procjene. To je ona čar koju kliničar ima, odnosno zadovoljstvo da od pacijenta do pacijenta procijeni. Kliničar procjenjuje, ali mora pratiti smjernice i algoritme gdje postoji zajednički konsenzus i djelovanje. No za liječenje covida-19 treba proći razna povjerenstva. Bilo bi dobro da tri različita pacijenta donesu isti sud za jednog pacijenta.”

Rođeni ste u Zagrebu i onda ste stjecajem okolnosti otišli u Bosnu i Hercegovinu. Tamo ste se školovali i radili. Kako je došlo do toga?

“Rođena sam u Zagrebu, roditelji su mi završili pravo. Majka je završila Gornjogradsku, a otac gimnaziju u Imotskom, inače je iz Hercegovine. Majka je iz Bosne. Tamo su imali kuću, mogli su dobiti posao u velikom industrijskom kombinatu koji je brojio 14.000 zaposlenika. Kao vrsni pravnici bili su vrlo cijenjeni i prihvaćeni. Dan danas se neki pojedini pravni stručnjaci sjećaju mojih roditelja na prostoru cijele bivše Jugoslavije.

Jedan od razloga zašto sam otišla u BiH je to što je moj otac bio optužen da je sudjelovao u studentskim demonstracijama. S brojnim kolegama, i s prava i drugih fakulteta, završio je na otoku Sv. Grgur gdje je proveo dvije godine na preodgoju. To nije bio jedini razlog, ali bilo mu je bolje da se makne nego da bude u fokusu kao politička osoba što u suštini nije bio.”

Volite BiH?

“Da, naravno. Volim i Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu. Doživljavam ih kao svoje dvije domovine i obje ih volim.”

Kako ste se odlučili za angažman u ratnom Sarajevu?

“Dijelom naivno, a dijelom jer nisam htjela da me se tjera s mog. Nažalost, vidjeli smo sve što se događa u Hrvatskoj, međutim u BiH je tada postojala vrlo naivna vjera – neće nas, mi smo multikulturalni. To se pokazalo neodrživim i naivnim. Drugo, bila sam liječnik u gradu u kojem sam studirala i radila, pa sam mu bila dužna nešto i dati. Imala sam dvije prilike da napustim Sarajevo na početku rata – odbila sam. Provela sam u Sarajevu period od 1992. do 1994. godine. Napustila sam grad 5. veljače, na dan masakra.”

Vjera vam je važna u životu?

“Da, ona mi daje snagu. To je dobro što su mi roditelji usadili, ali mislim da nije stvar busanja u prsa da si vjernik nego da se pokuša živjeti što više po načelima vjere. Ja i prijatelje nevjernike vidim i doživljavam ljudima koji žive po tim načelima. Moli i radi mi je moto.”

Izjavili ste da vam se Bog u životu očituje svaki dan. Kako to izgleda?

“To je da čovjek i dobro i loše prihvaća smireno. Nije da imam priviđenja. Crpim neku snagu iz toga. Mi vjernici sve doživljavamo smireno jer smatramo da se moramo nositi i s dobrim i lošim.”

Kolega u Jeruzalemu vas je pitao kako možete biti vjernica i znanstvenica. Što ste mu odgovorili?

“Jednostavno, protupitanjem – kako ti možeš biti nevjernik i znanstvenik. Malo smo popričali kasnije… znanstvenici imaju kulturu komunikacije, znaju prihvaćati tuđe argumente, ne skaču u oči drugima… Mislim da i koronavirus uči ljude komunikaciji. Mediji su u ovoj situaciji pokazali iznimnu stručnost i profesionalnost što bi trebalo gajiti i dalje. Isto tako i stručnjaci su shvatili da nisu samodostatna kasta, nego moraju komunicirati na vrlo jasan i jednostavan način da ljudi shvate što im se govori. Dužnost je da se ljudima objasni zašto se nečega moraju držati, u ovom slučaju mjera.”

Neki liječnici i imunolozi kažu da se ovdje radi o bezazlenoj bolesti. Što mislite o tome?

“Epidemiju ozbiljno shvaćamo. Vidjeli ste do čega vodi koronavirus u zemljama koje nisu ozbiljno shvatile situaciju. Razgovaramo sa stručnjacima iz određenih područja iz raznih zemalja u inozemstvu. Toga se držimo. Pustite samo fotografije iz Italije i New Yorka, brojne crne vreće po hodnicima bolnice. Ne znam je li to itko zaslužio. Čovjek nije broj, svaki ljudski život je vrijedan. Banaliziranjem se ništa ne postiže. Ja bih voljela da se takvi ljudi stave u situaciju da im voljeni obole ili, ne daj Bože, umru. Teorije zavjere postoje uvijek, za privlačenje pozornosti, za manipulaciju ljudima. Mislim da se bavimo ozbiljno s ozbiljnim stvarima. Hvala medijima što su profesionalni u svom poslu.”

Treba li Zagrebu nova bolnica građena po standardima 21. stoljeća?

“O tome je bilo razgovora. Dobar je stav da se izgradi veća bolnica. Međutim, to ima svojih pluseva i minuseva. Tradicija jugoistočnih zemalja bila je da imaju samostojeće klinike za infektivne bolesti. Jedan od razloga zašto smo uspjeli zadržati epidemiju pod kontrolom je što smo mi kao sama bolnica hospitalizirali veliki broj ljudi i dalje to radimo. Bilo bi dobro napraviti nešto novo. O tome će promišljati ministar Beroš i oni koji se bave strategijom. Ja u ovom trenutku ne mislim da imam najpametnije rješenje i odgovor za to pitanje.”

Tri nove žrtve, ukupno ih je 15

Danas su u Hrvatskoj tri osobe umrle od koronavirusa. Preminule su u Osijeku, Zadru i Dubrovniku. Sve su bile starije životne dobi, iznad 80 godina.

U Osijeku je umro 82-godišnji pacijent, dok je pacijent u Zadru imao 88 godina. Pacijent iz Osijeka bio je onkološki pacijent, dok je pacijent iz Zadra bio kronični bolesnik. Pacijent iz Dubrovnika imao je 85 godina i bio je na intenzivnoj njezi.