Članice OFS-a održale susret na Frami
U petak, 13. prosinca održan je predzadnji susret naše Frame u ovom pologodištu. Unatoč nevremenu susretu je prisustovao veliki broj framaša.
Ovaj susret bio je poseban, a takvim su ga učinile naše gošće Ružica Vranjković i Adrijana Marić, koje su ujedno i članice Trećeg reda naše župe. Ovaj susret ujedno je predstavljao jedinstvo i zajedništvo između Frame i Trećeg reda. Susret smo kao i obično započeli molitvom, a tema susreta bila je „adolescencija iz perspektive odraslih/roditelja“.
Kroz predavanje smo mogli čuti poučnu životnu priču Ružice te par anegdota iz života Adrijane. Ružica nam je približila što znači ne odustati od svojih snova i u najtežim trenutcima; što znači predati sve svoje probleme Gospodinu te kako jedino upornošću i uz Njegovu pomoć možemo postić ono što želimo. Pričala nam je o svojoj srednjoškolskoj nezrelosti koja je bila uzrok dugogodišnje patnje i tuge koju je Ružica nosila na duši. Naglasila je da je u tom razdoblju svoga života bila okrenuta vlastitoj samovolji, a ne dobronamjernom savjetu svojih roditelja.
Savjetovala nas je da ne ponavljamo njene greške te da poslušamo savjete onih koji nama žele najbolje – naših roditelja. Nakon toga počeo je Adrijanin dio predavanja. Ona je svoje predavanje započela anegdotom iz razdoblja kada je bila sedamnaestogodišnjakinja. Pričala nam je kako je neposluhom, koji je bio uzrokovan utjecajem društva, povrijedila svoje roditelje te nije vidjela zabrinutost u njihovim očima.
Obe gošće su se ostvarile kao majke te su ujedno i majke nekih od naših framaša. Na taj način su nas uvele i u taj roditeljski pogled na cijelo razdoblje adolescencije. Približile su nam kako zapravo izgleda taj roditeljski strah i zabrinutost koja se javlja kad njihovi najmiliji nisu uz njih. Objasnile su nam ono što zapravo i same nekad nisu shvaćale. Potakle su nas da češće svojim roditeljima iskazujemo ljubav, jer zapravo oni neće zauvijek bit tu kao naš oslonac i kao ljudi koji su tu uvijek kad ih zatrebamo.
Pozvale su nas da ih poštujemo i da ih volimo dok su još tu, jer će kasnije možda bit prekasno za to. Dio koji je mene osobno dirnuo i potakao me na razmišljanje o mom odnosu prema roditeljima je onaj kada je Adrijana pričala o smrti svog oca, odnosno o svojim posljednjim pozdravima s njim. Smatram da će mi ovaj susret ostat urezan u sjećanje, jer smo dokazali zajedništvo framaša i trećara te jer su nam jedan od prijašnjih susreta o poštivanju roditelja, predstavili u praksi. Zahvalna sam im na osjećajima koje su izazvale u meni tijekom susreta te se nadam da ćemo svi mi početi malo više brinuti o vremenu koje provodimo s roditeljima.
Frama Posušje
