DINAMIKA POVIJESNIH ZBIVANJA – VJERA U GOSPODINA NAMJESTO PANIKE
Slušamo nevjerojatne vijesti. Papa otkazuje obrede Velikoga tjedna i Uskrsa. Nema dojmljiva Križnog puta u Koloseumu, okupljanja na Trgu sv. Petra u Rimu, nedjeljnih Angelusa ni audijencija srijedom. Najnoviji virus bacio je na koljena svjetsko gospodarstvo, cijele je države prisilio na karantenu, stotine milijuna ne mogu se slobodno kretati, zrakoplovne kompanije prizemljene, restorani, klubovi, kina, kazališta zatvorena, športska natjecanja obustavljena ili odgođena. Ulice puste kao za ratnih dana. Rekli bismo, nametnuta korizma.
Na početku korizme simbolično smo bili posuti pepelom uz riječi “Sjeti se, čovječe, prah si i u prah se vraćaš“ pa se čini da nam upravo ovaj virus dozivlje u pamet tu zbilju čovjekova života. Da smo u odnosu na svijet sićušni, maleni, da smo prah i pepeo, da danas jesmo, sutra nismo. Da smo, kao što smo kazali u proteklom promišljanju o pustinji, zapravo pustinjski prah i pijesak, koji vjetar sudbine nosa, ovamo i onamo, dok nas ne pretvori u bezimenost. Ono se veli, „dva metra bez geometra“, imao ti vreće novaca i bogatstva.
Nema javnih euharistijskih slavlja, nužne duhovne hrane za milijune vjernika. Virus dozivlje u pamet da ništa nije u našim rukama, ni bolest ni zdravlje, ni život ni smrt. Vjernici moraju živjeti u istinskoj korizmi. Biskupske konferencije reagiraju na naredbe državnih vlasti, kako se suprotstaviti širenju zaraze. Stručnjaci ne mogu predvidjeti dalje širenje proglašene pandemije, netko reče, “pandemonije”. Treba se odgovorno ponašati i ne dovoditi nepotrebno u opasnost vlastiti život te život starijih i imunološki slabijih.
Gdje je Transcendencija?
Zbiljsku snagu ima molitva. Čini se, zaboravili smo nadnaravnu dimenziju postojanja. Isus je govorio o vjeri veličine gorušična zrna. Pranje ruku i higijena te karantena ne mogu nas zaštititi, ali znamo gdje je naša nada. Isus kaže kako ne možemo produljiti svoj život ni za lakat, ni sekundu. Odmjerena nam je mjera dana. Gospodin nudi „medicinu“, euharistiju kao lijek besmrtnosti. Ne živi čovjek samo od kruha, nego i od Božje hrane, riječi Božje, euharistije. Gospodin je moćniji od svake bolesti i virusa. Snažniji od oluje i valovlja. Stišava na otvorenu moru oluju i valovlje pa se pitaju, tko je taj komu se sve pokorava. Svaka patnja ima smisla, i nevolja u kojoj se nalazimo. On je moćan, svemoguć. Koliki su upravo u tamnicama, daleko od stvarne svete Mise, imali duhovnu utjehu u snažnoj molitvi Gospodinu.
Vidimo, u svim obraćanjima europskih vlada, nitko ne spominje Boga, vjeru ni molitvu. Otjeran je Bog iz europskoga ustava, nema mu spomena, pa jasno, zaborav Boga sveo je čovjeka na jednodimenzionalno biće, o čemu su pisali ateistički filozofi prošloga stoljeća. Čovjek ne može bez Transcendencije. Svjedoci smo kako gradonačelnik Venecije u crkvi Gospe od Zdravlja posvećuje grad Djevici Mariji. Crkva je podignuta kad je pokrajinom vladala kuga koja je odnijela u to doba 80 tisuća života. Učinili zavjet, sagraditi Crkvu Gospi od Zdravlja, prestane li pošast. Pošast je prestala. Podignuta crkva koja je uz Sv. Marka zaštitni znak Venecije. Rijedak primjer pouzdanja u Gospodina i Njegovu Majku. Svjedočanstvo uslišanih molitava!
Zaborav Boga
Zaborav Boga nešto je najstrašnije što se moglo dogoditi zapadnoj civilizaciji, bez precedensa u povijesti svijeta. Iz iskustva znamo kako izgleda susret s dementnom osobom. Poći u posjet takvoj osobi s kojom si dijelio život, a ona te ne prepoznaje, nešto je najbolnije u životu. Pogotovo ako su to roditelji, bližnji. Dementne osobe nisu toga svjesne, zaboravljaju da zaboravljaju, i zaborav zaborava štit je od očaja.
Uz medicinsku demenciju imamo i religijsku demenciju. Bog je u širokim slojevima društva pao u zaborav. Bio je stoljećima, tisućljećima stožina i okosnica kulture u Europi, u slikarstvu, kiparstvu, književnosti, glazbi, umjetnosti, graditeljstvu, bio je relevantna točka prema kojoj se sav život ravnao. Crkve, prvostolnice bijahu mjesta povijesnih zbivanja. I najednom, ništa od toga. Ne igra više Bog nikakvu ulogu, poslali smo ga u muzej, crkve su postale koncertne dvorane. Kod medicinske demencije sreća je da vlada zaborav, a ovdje kod nas to je (zlo)kobna stvarnost. Bog je uklonjen, odstranjen, zaboravljen.
Zaborav Boga jest grijeh. Nema li Boga, nema grijeha, sve je dopušteno. Vidimo u praksi današnjeg društva. Sreća po nas što Bog nas ne zaboravlja, makar ga mi zaboravili. Putuje on s nama, prati nas, kao onu dvojicu razočaranih na putu u Emaus. Neprepoznat, ali je naš suputnik. Tako i s ovom demencijom. Bog nas ne zaboravlja. Ide s onima koji su okrenuli leđa, Jeruzalemu, Crkvi. Nudi terapiju, tumači Riječ, lomi kruh. Dok nam se ne otvore oči. Kao što veli Izaija (49,15): „Može li mati zaboravit’ svoje dojenče, ne imat’ sućuti za čedo utrobe svoje“. Hvala Bogu, Bog nije dementan, vodi on konce povijesti, priznali to mi ili ne.
Vizije budućnosti
Kad ljudski razum, nakon što je iscrpao svoje mogućnosti mišljenja, domišljanja, raščlambe svijeta, povijesti, svemira, ljudske egzistencije, misli da ima nešto reći, nešto bitno, što nije moguće izreći u stvarnim slikama i racionalnim rječnikom, rado se utječe fantastici, vizijama, prispodobama, futurologiji.
Slikama se služio M. L. King, ubijen kao žrtva rasne diskriminacije 1968. Nezaboravni su njegovi višekratni uzvici pred crnačkim slušateljstvom. Počinjali su s čuvenim I have a dream, ‘Usnih san’, sanjam san. Potom nastavlja u svom zanosnom govoru nabrajati o čemu sve sanja on i njegov narod. Najdublje životne tajne ne daju se izraziti nego slikama, vizijama, poetskim zanosnim rječnikom. Slikama koje sriču, izriču i dotiču srčiku naše egzistencije.
Slikama se služio i Isus kad bi htio nešto reći, osim u slučaju kad je njegov život zborio. Zapravo, cijeli je njegov život živa slika i prispodoba, vizija čovjeka kakva je Bog u počecima zamislio. Isus je zborio životom, cijelim bićem, a tek onda riječima.
Isus i budućnost svijeta
Svoje viđenje budućnosti svijeta, svemira, ljudskih sudbina zaodijeva Isus u vizije. Ne nudi on sliku svijeta, kozmogoniju, kozmologiju ili kronologiju svemirskih i povijesnih zbivanja ili filozofiju svemira, ne brinu ga zakonitosti, ne muči ga evolucija prema nekom cilju ili idealu. Povijest su i ljudski život prepuni iznenađenja, a Božja je vlastitost da je on Bog iznenađenja, djeluje iznenađujuće, i moramo biti spremni na iznenađenja, već u svome životu, u rasponu od nekoliko desetljeća, ako nam ih zdravlje ili sudbina dodijeli.
Stoga Isus govori o iznenadnom kraju, o omči koja se stavlja svakome o vrat, o strahotama koje će spopasti stanovnike zemlje, o zbjegovima u svako doba dana i noći. Nisu li slike iz minuloga rata na ovim prostorima upravo potvrda istinitosti Isusovih riječi, ili pak milijunski zbjegovi iz Sirije na tursko tlo, te njihovo nadiranje prema Europi? Ne vrijedi tu nikakva ljudska računica ili proračun. Ili pak ova panika oko virusa.
Jedino što vrijedi za svakoga jest: krajnja budnost i odgovorno ponašanje. Samo je tako moguće izbjeći iznenadivost neminovnog ali i neproračunata svršetka. Isusova je osobna sudbina utkana u sudbinu kraljevstva Božjeg na zemlji i zato treba neprestano čitati znakove vremena. Upravo kao što je u sudbini Jeruzalema utkana sudbina cijelog svijeta.
Isusova sudbina – paradigma sudbine svijeta
U razaranju Jeruzalema podvučena je snažno i kristološka crta, naime: Kriza s kojoj se suočio spram Isusova lika, riječi i poslanja židovski narod i njegovo vrhovništvo u Jeruzalemu paradigma je za krizu s kojom se suočava cijeli svijet i ljudska povijest u potonjim vremenima rasta i širenja Kristove poruke i njegova kraljevstva. Svijet je neumitno prozvan po(d)vući zaključke, zauzeti stajalište i staviti se u odnos prema Isusu Kristu. Nemoguće je da učenike ne snađe sudbina koja je snašla i Učitelja.
Međutim, Isusova je osoba zalog i jamstvo preživljavanja i spasenja. Katastrofe su neminovne, veli Isus, one su već nastupile i ocrtavaju se u njegovoj sudbini, ali to je ujedno znak za početak neumoljivo novoga poretka, novih odnosa koji su nastupili u svijetu njegovim dolaskom.
Na Isusovu licu i u Isusovoj sudbini zrcali se tajna samog Boga u ponudi spasenja svim ljudima unutar duhovno, moralno i politički propala i potamnjela svijeta i svijesti. U Isusovoj osobi stavlja Bog nepovratno svoju ruku na svoje stvorenje i kuša ga osloboditi od ulančanosti i robovanja zlu. Isusove su riječi, napose slike u kojima govori, putovi kako ostvariti i ozbiljiti među ljudima Božje kraljevstvo.
Ono što su za ljude ideje, programi životni sadržaji, za Isusa je životni sadržaj jedino Otac. Za razliku od nas ljudi, ne zapućuje se on iz svijeta prema Bogu, već dolazi iz eshatona, od Oca k nama u datosti našeg života. Stoga imamo savršenu identifikaciju Oca i Sina, i zato s onolikom samosviješću izgovara riječi o sudbini svijeta, po sebi strašne za uši, ali u zbiljnosti života stvarne, sokoleći svoje da ne posustanu.
Otac – sadržaj Isusova života
Na drugom će mjestu govoriti Isus o Providnosti, o vlasima na glavi, vrapcima koji ne padaju na tlo bez Očeva znanja, o ljepoti ljiljana i cvijeća. Pa zašto da se Očeva djeca toliko brinu? U Očevoj su ruci i zagrljaju, Očeva ih ljubav ne ispušta, mudrost ne ostavlja (‘dat će im Duh zboriti prave riječi u trenucima nužne obrane’). Stoga je za Isusa Otac izvor nadahnuća, on ga obasiplje dobrima. To ima za posljedak: Isus se do kraja razdaje, u djelima i riječima. U pomoći daje samog sebe.
Isus se u slugama muči, u slušateljima prepoznaje, u prijateljima nalazi, u protivnicima trpi. Isus oslobađa vezujući uza se, pokreće smirujući na svom srcu, gospodari služeći svakomu. Najrječitiji je u šutnji, najmoćniji u patnji, najprisutniji u sebedarju. Svakomu se obraća kao da je on jedini na svijetu, ne zanima ga masa već pojedinac, i nitko kao on ne zna što je u čovjeku. Ne otpušta nikada i nikoga iz svjetlosnog okružja svoje ljubavi.
Svijet je ugrožen mačevima, munjama, silama tame, izručen katkad svojoj propasti (usp. Mt 24,28sl). Svijet je to ljiljana u polju, ali i nevolja i briga koje nagrizaju ljudsko srce poput crva (Mk 4,18), gdje plemenito zrno pada na kamen ili trnovito tlo, među korov, gdje stradavaju nevini sa zločincima, gdje su ljudi poput ovaca bez pastira, koje vode slijepe vođe (Mt 15,14), svijet koji na svome čelu nosi znamen propadanja i obilježja smrti. Svijet u svojoj podvojenosti i dvoznačnosti.
Isus nas uči promatrati budućnost kao Božju, dolazak Boga u svijet. Okrenuti joj se licem, ne leđima. Bez kršćanske nade budućnost je puna rizika, bez vjere u Providnost i pouzdanja u nju, naša je vjera bez temelja. Nada može postojati ondje gdje se čovjek može osloniti na Boga, nadati se znači temeljiti budućnost u Bogu. Jasno, pod onim uvjetom koji nam Gospodin daje, o kome govori Poslanica Kološanima, da svatko ‘pridonosi i dopunjuje u svome tijelu i svojim patnjama ono što još nedostaje Kristovim patnjama za njegovo Tijelo, Crkvu’ (1,24).
Time je cjelokupna kršćanska povijest nasljedovanje Kristove patnje u svim njezinim stadijima. I zato u svim Isusovim izričajima nije od prvotne važnosti kronologija, vremenski odsjeci, kad se što ima zbiti, nego nutarnja kvaliteta vremena u kome živimo. Ne živjeti i ne ići kroz život u ‘praznom hodu’, već dati životu nutarnji smisao, čitati znakove vremena, iskupljivati vrijeme, probuditi se oda sna, bdjeti u nadi, biti odgovorni za sebe i druge.
Dr. fra Tomislav Pervan
Međugorje, 15. ožujka 2020.
