DW: Hercegovačko selo nestaje

U samo 20-tak godina život u Hercegovini, a posebno hercegovačkom selu, drastično se promijenio. Djeca često ne vide domaću životinju uživo, a imaju i poteškoće u komunikaciji jer su previše izloženi medijima.

Brojna djeca u Hercegovini, što podrazumijeva i manja mjesta, već se suočavaju s poteškoćama zbog kojih trpe i nove generacije u daleko razvijenijim, svjetskim metropolama.

“Sela kakvo je nekada bilo više gotovo da ga i nema. Niču nove kuće, domaće životinje možete nabrojati na prste jedne ruke. Mladi odlaze u gradove ili inozemstvo za poslom, a djeca ne razlikuju ovcu od koze. Čula sam da su neka djeca i za kravu kazala da je ljubičaste boje kao ona s čokolade. Valjda je takvo vrijeme došlo…”, kaže mještanka Ana iz Čitluka.

Hercegovačka sela zbog novog načina života ostaju bez domaćih životinja čije držanje postaje neisplativo, a djeca se s njima prvi put često susretnu – u slikovnici i na internetu.

Djeca komunikacijske ere bez komunikacije

I riječi ravnateljice Javne ustanove Dječji vrtići Mostar, Danijele Kegelj, potvrđuju nove pojave. “Djeca koja pristižu i iz manjih mjesta često nisu uživo vidjela domaće životinje poput krave, svinje, ovce, konja, a ono što bih posebno naglasila je da sve veći broj traži i stručnu pomoć zbog raznih poteškoća. Nerijetko se zna dogoditi da dijete predškolskog uzrasta dođe s duda ili tabletom”, kazala je za DW Kegelj. No, poteškoće s kojim se djeca suočavaju ne iznenađuju ni stručnjake.

“Primjećujemo poremećaje u pragmatici i socijalnoj komunikaciji. Dijete će izrecitirati cijelu pjesmu iz crtića, ali će imati problema u verbalnoj komunikaciji i prečestim poistovjećivanjem s nekim od likova i to je problem. Djeca se sama igraju, na internetu pretražuju crtiće, ali se s njima dovoljno ne razgovara, ne pričaju im se priče i nije ni čudo što imaju takve poteškoće”, kaže za DW Ivana Šimić Šantić, logopedica u Sveučilišnoj kliničkoj bolnici (SKB) Mostar.

Ona zaključuje da je pretjerano izlaganje djece od najranije dobi utjecaju medija jedan od glavnih razloga sve češćih barijera u socijalnoj komunikaciji. “Roditelji djeci često i usitnjavaju hranu iako za tim nema baš nikakve potrebe, čak štoviše, to je jedan od važnih razloga za artikulacijske poteškoće jer dijete ne stječe dovoljnu pokretljivost jezika za izgovor glasova i ‘tepa’ do kasnije dobi“.

Zanemareno seosko domaćinstvo

Poljoprivrednici iz Hercegovine se često hvale kako su “hranili prije rata Bosnu i dobar dio Hrvatske”. Sagrađene su mnoge kuće od rajčica ili lubenica. Ali danas više nema ni traga tih dobrih vremena. (06.06.2015)

Kako se čini, vrijeme masovnih medija i suvremene „pametne“ komunikacije otežalo je ili ugasilo živu komunikaciju među ljudima, posebno kod djece koja te vještine tek moraju stjecati. No, što se dogodilo sa hercegovačkim selom i zašto se čak i seoska djeca suočavaju s ovim problemima, zašto čak i ona o domaćim životinjama uče iz slikovnica?

“Hercegovina je doživjela promjenu, domaćih životinja je sve manje, a to najbolje potvrđuje naš visok uvoz mesa i mlijeka. Sigurno da se djeca u selima vrlo malo susreću ili se uopće ne susreću s domaćim životinjama. Na žalost, zanemareno je to nekadašnje, karakteristično seosko domaćinstvo koje je proizvodilo za sebe hranu”, za DW komentira Ivica Ravić iz Veterinarskog zavoda Hercegovačko-neretvanske županije (HNŽ). On podsjeća da u mnogim seoskim kućanstvima danas žive samo djed i baka, da ne postoje nekadašnje zadruge gdje se može prodati višak hrane, mlijeka, povrća, voća ili mesa, kao nekadašnji, dodatni izvor prihoda.

Hercegovina doživjela promjenu bez povratka

Nešto precizniju sliku stanja možda donosi i komentar Velimira Milasa, doktora veterine iz Ljubuškog, s dugom obiteljskom tradicijom u veterinarstvu i višedesetljetnom brigom o tisućama domaćih životinja na području te općine.

“Prije 30-40 godina ovdje se brojilo oko 40 tisuća ovaca, oko 1.700 konja, 5.000 krava, a svinjama se i nije znao broj. Danas u ljubuškoj općini konja od prvobitnog broja ima tek 1%, a krava oko 350, i tako je u svakom selu bez iznimke, a u susjednoj Hrvatskoj je još daleko i gore. Doduše, povećao se broj pasa, valjda kao psihološki, komunikacijski fenomen”, komentira za DW dr. Milas. Kaže da se promijenio način života i mogućnosti dolaska do novca, ali da su i migracije “učinile svoje”.

On nije previše optimističan da će se na selo uskoro vratiti domaća životinja i zaživjeti suvremeno selo, kao što je to u zapadnim zemljama. “Ne postoji industrija i stručnjaci koji bi stvarali novac i mogao bih kazati da se ovdje događa ono isto kao i prije 106 godina za vrijeme fra Didaka Buntića, kada se bježalo od gladi”, zaključuje dr. Milas.

Kako je stanovništvo mlade države Bosne i Hercegovine, nakon desetljeća života u zatvorenoj Jugoslaviji, prihvaćalo nove navike življenja i je li na to bilo uopće spremno, zasigurno će pokazati iscrpnije znanstvene analize svih socijalno-kulturno-ekonomskih područja života.

Ovo je samo jedan segment preobrazbe koje doživljava hercegovačko selo ali i, kako to sada izgleda, preobrazbe koju doživljavaju hercegovačka djeca.

(DW)