FOTO: Gore-dole na Mandarušu

Ponekad se o najljepšim izletima nema mnogo napisati. Bila je to još jedna ugodna turno šetnja na Pločno. Smjer uspona je onaj klasični, iz Boričevca pa uz padinu Mandaruše na greben.

Dan se produžio, vrijeme je lijepo, snijega je mnogo iako odavno nije padao. Uvjeti ne ostavljaju mjesto sumnji, čim nam je ujutro budilica zazvonila i uspjeli smo se ustati iz kreveta, znali smo da ćemo doći gore. Ne žurimo. Tek smo u 10 pred tablom što nas usmjerava prema Borićevcu. I auto tu ostaje. Pokušaj borbe sa snijegom u polju završava porazom i otkopavanjem zapalog auta nakon svega 10 metara ceste.

Dakle, treba nam skije na noge, glavu u pod i krenuti preko polja. Kad smo se dočepali šume i početka uspona pogledali smo GPS. 2800 metara od auta. Uf, dalje je nego se čini. Uzbrdo je lakše. Procjenjujem da je u šumi barem metar snijega. Zatrpalo je grane, klekovinu i sve je poravnato. Uz poneko proklizavanje na ledu i nošenje skija, brzo dolazimo do Marende – bezimenog (ili neznanog) doca neposredno iza prvog grebena nad Boričevcem. U nedostatku informacija a uslijed redovitog doručkovanja na tom mjestu, pokojni Edo ga je prozvao Marenda što je postalo općeprihvaćeno od strane onih Dalmatinaca što češće prolaze tuda.

Daljnje napredovanje je vrlo lako zahvaljujući dobro zbijenom snijegu. Skije klize bez propadanja i gotovo se čini da uspona ni nema. Nije prošlo mnogo vremena i stižemo pod zadnju strminu. Došao je trenutak i za skidanje skija jer krzna ne podnose veću uzbrdicu. Skije zamjenjujemo derezama a štapove cepinima. Nakon prvih nekoliko koraka zaključujemo da je skije bolje ostaviti dolje jer je podloga vrlo tvrda a streha na vrhu prestrma za našu razinu skijanja. Nastavljamo tih dvjestotinjak metara prema grebenu. Uhvatili smo dobar ritam – dva udarca po stopinki, jedna pa druga noga. Prvi probiva tanku koru, drugi zabiva dereze u led koji je nekoliko centimetara dublje. Željezarija se stapa s podlogom, šiljci se drže savršeno dobro. Tap-tap! Tap-tap! Tap-tap!… I na grebenu smo. Kroasan, šrtudel, čokolada i čaša čaja. Pogled u beskraj. Možemo natrag.

Oprezno otpenjavamo do skija. Stavljamo skije i krećemo. Gotovo ne stajemo. Tvrdi snijeg ne nudi mnogo izazova, skije prelaze preko svega. Za 5 minuta stižemo na Marendu. Tu se je potrebno uspeti nekoliko metara pa se ponovno skija. Još 5 minuta i na dnu smo Klanca. Dalje je šuma gušća ali snijega je toliko da se s lakoćom izbjegavaju stabla. U sljedećih 5 minuta spustili smo se u Boričevac. Vraćamo krzna na skije i tabanamo onih dva i nešto kilometra do auta. Ostalo nam je javiti se poznatima po Risovcu, pojesti nešto od delicija u Hajdučkim Vrletima i pravac kući!

Tekst i foto: Marin Glušević/Katja Milišić – Kate/HPD Mosor

Blidinje.NET