Framaši napravili intervju s bivšom predsjednicom Anamarijom Mitar
Razgovarati s Anamarijom Mitar izrazito je zanimljivo. Ovaj put smo odlučili jedan takav razgovor uobličiti u intervju. Bivša predsjednica Frame Posušje, između ostaloga, nam je otkrila što najviše pamti s Frame, kako joj uspijeva molitva i što je sve potrebno kako bi se bilo zadovoljan student…
Evo Ana, za početak reci nam ono najosnovnije o sebi…
Trenutno sam studentica pete godine kemijskog inženjerstva u Zagrebu. Svih tih pet godina živim u prekrasnom studentskom domu od milja zvanog „Sava“. Dugo godina sam bila framašica, a sada sam samo veliki “obožavatelj“ frame i svega vezanog uz sv. Franju.
Bila si predsjednica frame i dugogodišnja učiteljica malih framaša. Kako je to sve utjecalo na tebe i koliko ti je pomoglo u tvom sazrijevanju i izgrađivanju?
Te dvije službe, a i sama frama najviše su utjecale na ono što sam danas. Iskreno, draža mi je bila služba učiteljice malih framaša jer su mali framaši uvijek bili iskreni i radoznali u otkrivanju franjevačkih radosti te su uvijek s velikom pažnjom i zanimanjem slušali sve što bi im mi “učitelji“ pričali. A s velikim je framašima bilo ipak malo zahtjevnije. Kroz te službe sam naučila slušati i uvažavati mišljenje drugih te kako prići drugima i zaslužiti njihovo povjerenje. Puno sam naučila iz razgovora s framašima koji su imali neke teške situacije ili probleme. Osim toga naučila sam funkcionirati sa sto obaveza na pameti i pričati bez straha u velikoj dvorani prepunoj ljudi, a to mi je kasnije olakšalo studiranje.
Ponovno nakon četiri godine za predsjednika imamo curu, našu Karlu. Možeš li nam iz svog iskustva reći koliko je teško biti predsjednica?
Mislim da je služba predsjednika frame Posušje jednako teška ili laka bila to cura ili dečko. Posuški framaši su po mom mišljenju jako zahtjevni (u odnosu na framaše mnogih drugih frama koje sam imala priliku upoznati). Puno očekuju od predsjednika/ce, od duhovnog asistenta. I mislim da imaju na to potpuno pravo, ali moraju shvatiti da se i oni moraju uključiti, dati dio sebe u sve to i tek tada će do kraja zavoliti framu i osjećati se njenim članom. Drago mi je da je Karla predsjednica. Zaslužila je to i mislim da je predivna i skromna djevojka koja jako dobro vodi framu skupa sa svojim vijećnicima.
Ljudi danas kao da teško komuniciraju s Bogom… Kako misliš da bi trebalo moliti?
Znala sam imati razdoblja kad mi je bilo jako teško moliti, koliko god se trudila misli bi uvijek odlutale i završavale negdje na kraju moje glave daleko od molitve i sabranosti. Mislim da bi molitva trebala biti iskrena, iz srca i sabrana, a kako to postići ne znam. Nekad se i sama borim s tim. Možda tu vrijedi ona: “Svaki dan odvoji pola sata za molitvu, osim ako imaš puno posla – u tom slučaju odvoji jedan sat.”
Uspješna si studentica, čak si i dobivala neke nagrade za svoj rad. Koja je tvoja “tajna” uspjeha?
Javna “tajna“ je da uporni, a ne pametni završavaju fakultet, a ja sam valjda pravi primjer toga. Po prirodi sam takva da ne volim odustajati od bilo čega. Kad se nečega uhvatim, odradit ću to do kraja ma koliko to snage i volje od mene tražilo. Najteži dio studiranja po meni je onaj trenutak kad trebaš biti karakter i reći prijateljima da nećeš ići s njima na neko piće ili bilo koje druženje te odeš u svoju sobu učiti. Jedan fratar nam je znao reći: “Prisili svoga magarca (mozak) da nauči“. Ja sam valjda kroz ovih pet godina uspješno prisiljavala svoga “magarca“.
U velikom si gradu… Različiti ljudi, različita razmišljanja, različiti pogledi na svijet, nije to kao kod nas u Posušju… Pošto sve to očekuje velik broj maturanata uputi ih nekako u sve to i kako da u tom okruženju ostanu vjerni.
Da, kad sam došla u Zagreb studirati upoznala sam jako puno različitih ljudi iz svih krajeva, s različitim razmišljanjima, stavovima i totalno drugačijim pogledima na svijet. U početku me to zaista mučilo i nisam nikako mogla shvatit te ljude. Možeš napraviti dvije stvari: odmaknuti se od tih ljudi i družiti se samo s “našima“; ili možeš pokušati otkriti i taj njihov svijet, način razmišljanja i uvažiti njihovo mišljenje ali naravno uvijek ostati vjeran sebi, svojoj savjesti i ne postiditi se zato što dolaziš iz neke male sredine u kojoj alternativa skoro da i ne postoji. Mnogi od njih nisu nikada imali priliku “približiti“ se Bogu ili doživjeti iskustvo Božje blizine pa ih ne treba osuđivati, niti im agresivno nametati svoja uvjerenja. S tim osobama mi je uvijek izazov razgovarati jer postavljaju duboka i iskrena pitanja, a mnogi od njih su stvarno dobre i plemenite osobe.
Par korisnih savjeta samo za cure…
Drage cure, sve što vam mogu reći je da slušate svoje srce. Ono je uvijek u pravu!
I za kraj, poruči framašima nešto što bi ti željela čuti da si na njihovom mjestu…
Dragi framaši, to što ste framaši nešto predstavlja, nešto znači. Vi ste pozvani biti sol zemlje i svjetlo svijeta u našem Posušju. Niste bolji od drugih, nego trebate ponizno i skromno mijenjati sebe, a onda i druge oko sebe na bolje. Ostanite mi veseli i dobri! Pozdrav sa Save!
Priredio: Ante Penava
frama-posusje.com
