Gnjilež i koronavirus: Faraon ili Ninivljani?

Bog je nestao iz života naših kultura.
Posljedice su razorene obitelji, rastave, neplodnost, uništenje prirode, individualizam, iskvaren turistički duh. Bog nas zato udara ovim virusom, kao što je znao udariti i Faraona, i mnogo puta izraelski narod, kao što je znao udariti i mnoge pravednike

Piše: Ivica Raguž

Nek’ oči moje suze rone danju i noću, i neka ne prestanu, jer je strašno slomljena djevica, kći naroda moga, ranom neobično ljutom.” Tako se osjećam dok pišem ovaj tekst i pitam se svednevice: gdje je Bog?
Evo nekoliko misli.

Prvo, posljednjih sam godina dosta lutao po Europi. I po prvi put osjetio sam baš neku trulež, gnjilež, ne samo duhovnu, nego fizičku. Mi, Europljani, osobito oni zapadni, postali smo i tjelesno truli. Kao da se zadah širi iz tih tijela… A da ne spominjem nas kršćane. I sad, kad nas udara virus, biskupi i svećenici govore općenito o pravima, nadi, čovještvu.
Užasno bezboštvo, trulež, gnjilež i među nama kršćanima. Ili pak, umjesto da pozovemo na obraćenje, kajanje, molitvu, skrivenost, mi se naslikavamo, hvalimo internetskim misama i pobožnostima, tko će biti prvi u „on-line” prijenosima. Strašno!
Germano-romanska kultura, germano-romansko kršćanstvo, ono je u ovom trenutku dokrajčeno. A i mi, Slaveni, zaraženi metastazama iste naše Europe, nismo daleko od iste gnjilosti.

Drugo, „Sine moj, ne omalovažavaj stege Gospodnje i ne kloni kad te on ukori. Jer koga Gospodin ljubi, onoga i stegom odgaja, šiba sina koga voli.” (Heb 12, 5-6)
Svaku pošast, nevolju, nesreću u vlastitom životu, pa tako i u životu cijeloga ljudskog roda, treba shvatiti kao Božju stegu. Bog pušta određene pošasti kako bi nas odgojio. Taj se odgoj sastoji u tome da postanemo svjesni krhkosti, ograničenosti, bijede, u konačnici koliko smo grješni. I ovu pošast koronavirusa treba tako shvatiti. Kao i ostala zla, tako je i ovo zlo virusa ušlo u svijet po grijehu. I ovaj virus posljedica je bezboštva naše kulture koja ne vidi ništa osim ovozemaljskoga života: novac, napredak, tehnika, uživanje. Bog je nestao iz života naših kultura. Posljedice su razorene obitelji, rastave, neplodnost, uništenje prirode, individualizam, iskvaren turistički duh.

Bog nas zato udara ovim virusom, kao što je znao udariti i Faraona, i mnogo puta izraelski narod, kao što je znao udariti i mnoge pravednike (Job, Isus, svetci), kako bismo se obratili, kako bismo shvatili koliko je bijedan ovaj ljudski život bez Boga. Kao da nam želi poručiti: „Ma niste više vrijedni ni mise slaviti u moje ime.” Hoćemo li se obratiti nakon ove virusne pošasti? Ne znam.

Zapravo, onaj Faraon me straši, jer mi doziva u svijest da ćemo možda postati još i gori, tek ćemo sada, u ovoj pošasti, pokazati svu svoju zloću. Ali me ipak tješe oni Ninivljani i njihovo obraćenje te me potiču da još više pojačamo molitvu, proglasimo godinu posta za svoje grijehe i za grijehe cijeloga svijeta. I nemojmo pritom misliti da je virus posljedica nekih tuđih grijeha, nego i naših vlastitih grijeha, da nam se ne dogodi da i mi sami, možda sada druge optužujući, propadnemo poput onih iz Lukina evanđelja (13, 1-5).

Treće, Isus nam je već najavio da će se sve to dogoditi:
„A čut ćete za ratove i za glasove o ratovima. Pazite, ne uznemirujte se. Doista treba da se to dogodi, ali to još nije svršetak… Bit će gladi i potresa po raznim mjestima. Ali sve je to samo početak trudova… Ustat će mnogi lažni proroci i mnoge zavesti. Razmahat će se bezakonje i ohladnjeti ljubav mnogih. Ali tko ustraje do svršetka, bit će spašen.” (Mt 24, 8-14)
Čemu se onda mi kršćani čudimo, čega se onda bojimo, kad je to Krist sve već najavio? Ovaj je virus samo izričaj propadljivosti ovoga svijeta. Bog je pripustio pošast virusa da poništi slavu, oholost, veličinu ovoga svijeta. Mi smo moderni ljudi naviknuli sve kontrolirati, pa i vlastitu smrt.

A virus je došao kao lopov u noći, ne da se kontrolirati, poništava naše sigurnosti, umišljenost da smo bogovi, oni koji mogu kontrolirati i život i smrt. E pa ne možemo, ipak smo samo ljudi!
Spram svega toga, dakako, i mi se kršćani bojimo zbog rušenja ovoga svijeta, raspada svega onoga na što smo naviknuli, ali strah ne smije prevladati u nama. Bog je udario veličinu ovoga svijeta da bismo Boga mi, ponizni, počeli nanovo slaviti.

Četvrto, virus osobito pogađa starce i starice. I tu je virus raskrinkao u mnogočemu cjelokupnu našu kulturu koja sve više stari, koja je prestala biti otvorena životnoj dobi.
Umislili smo si da možemo ostati vječno mladi, da možemo sve. Već sam u svojoj knjizi o „Starosti” napisao kako se ne smijemo zavaravati oko starosti te sam i sebe samoga, koji imam 47 godina, proglasio starcem.
Da, u starost sam ušao odavno, oko 40. godine života. A mi se zavaravamo, umišljamo si da smo mladi, da možemo sve, da nam mladi u konačnici više i ne trebaju.
Toliko smo postali oholi da smo postali društvo bez djece, bez mladih, tako da mladi, uz nas starce, više nemaju ni šanse razviti se.
Zaboravili smo nešto tako važno: mi se trebamo rađati, jer umiremo!

Dovoljno je samo pogledati biskupska imenovanja u Crkvi u posljednjih tridesetak godina. Dok se nekoć postajalo biskupima u 30-tim godinama života, sada možeš biti sretan ako to postaneš i sa 60. godinom.
To pokazuje ne samo (duhovnu) starost Crkve (nema više mladih biskupa koji će pokrenuti Crkvu), nego i starost cijele naše zapadne kulture, „kulture smrti” (sv. Ivan Pavao II.): umišljenost staraca i krajnja zatvorenost mladima i
novim životima! A virus ipak „slijedi” Božje stvorenje: pošteđuje život, mlade ljude. Prolazi svijetom i jasno razlučuje stare od mladih… Hoćemo li nakon ovoga naučiti lekciju, hoćemo li postati Ninivljani ili i dalje ostati Faraoni? Ne znam.
Možda postanemo još nesigurniji i možda nas čeka potpuna propast, propast ovoga društva staraca

Peto, uvijek sam se mučio s jednim tekstom iz Knjige Propovjednikove, ali mislim da mi je sada postao donekle jasnijim: „Zato slavim veselje, jer nema čovjeku sreće pod suncem, nego u jelu i pilu i nasladi. I to neka ga prati u njegovoj muci za života koji mu Bog dade pod suncem” (8,15). Ah, a sve smo to zaboravili. Uopće više ne znamo zajednički objedovati, obiteljski stol ne postoji, žene i muškarci više ne znaju kuhati, kuće su se pretvorile u spavaonice, nismo više sposobni nešto sasvim ljudski jednostavno činiti, a to je zajednički jesti i piti.

I baš zato smo izgubili veselje i nasladu u životu, baš zato i nikako drukčije. U konačnici, kad se malo bolje zamislim, ima li čega boljega u ovom našem prolaznom životu negoli biti s ljubljenim osobama u istoj kući, stajati i ostajati kod kuće (!), zajedno pripremati objede, razgovarati, sjediti za stolom i blagovati zajedno: gledati kako smo potrebiti jedni drugih, kako smo ovisni jedni o drugima i, o da, kako je blagoslovljeno hraniti jedni druge. Možda nas virus potrese, možda nas natjera da nanovo otkrijemo vlastitu kuću, stan, drugoga, i nadasve važnost zajedničkoga jesti i piti. Vjerujte, nema većega veselja i naslade od toga.
Ali, ali – samo ako vjerujemo u Boga, ako se u Bogu oslobodimo svojega egoizma. U suprotnom, karantena u obiteljima pretvorit će se u pakao.
Pred nas je stavljen izbor: Faraon ili Ninivljani.

Šesto, kad sam već kod Propovjednika, koji mi je tako neizmjerno drag u ovim pošasnim vremenima, onda ne mogu ne spomenuti još jednu misao: „Bolje je dvojici, nego jednome, jer imaju bolju plaću za svoj trud. Padne li jedan, drugi će ga podići, a teško jednomu! Ako padne, nema nikoga da ga podigne” (4,9-10). E da, teško jednomu! Ali, u što se pretvorilo naše društvo negoli u „društvo jednog”, u single-kulturu.
Kao što rekoh, razorili smo obitelji, brakove, ne želimo djecu, a u svojoj samoći još se tješimo kućnim ljubimcima. Susjede pak ne samo da ne pozdravljamo, nego ih i ne poznajemo.

Ovaj je virus pokazao svu krhkost i bijedu toga našeg „društva jednoga”. Nastala je neizmjerna panika osamljenosti, panika života bez ljubljene osobe, panika bez djece, panika bez susjeda, panika da si se odjednom našao potpuni samac, kako veli Propovjednik, koji odjednom primijeti svu hladnoću spavanja u samoći: „Pa ako se i spava udvoje, toplije je: a kako će se samac zagrijati?” (4,11) Hoćemo li se nakon ovoga virusa obratiti, „zagrijati”, otkriti važnost topline zajedništva s Bogom, s obitelji, s djecom? Ne znam.
Opet je pred nas stavljen izbor: Faraon ili Ninivljani.

Sedmo, Faraon ili Ninivljani? Tko zna što li ću ja izabrati, tko zna što li ćemo svi mi izabrati. Tko zna!
Ali znam, znamo sigurno: „U svijetu imate muku, ali hrabri budite – ja sam pobijedio svijet!” (Iv 16,33)

Župa Posušje