HPD Mosor: 105 puta podijeljena sreća

Jeste li čuli za kanjon Brine? Ne mora Vam biti neugodno zbog toga, jer čak i ogromna većina planinara iz Bosne i Hercegovine ne zna za ovaj prirodni biser koji se nalazi nedaleko od Posušja.

Osobno sam za njega saznao tek prije par godina i to naravno na sveznajućem FB-u vidjevši fotografije vrijednih posuških planinara koji su uredili stazu uzduž trase starog vodovoda. Ovaj je vodovod probijen kroz kanjon 60-ih godina prošlog stoljeća kako bi se vodom opskrbio ovaj zapadno-hercegovački gradić, a u budućnosti i Imotski s naše strane granice. Po izgradnji brane i akumulacije pitke vode Tribistovo započela je izgradnja nove trase vodovoda s druge strane kanjona, pa je ova staza polako padala u zaborav i za nju su znali samo lokalni lovci i planinari. A onda su se posuški planinari prije nekoliko godina uhvatili u koštac sa zahtjevnom zadaćom uređenja i osiguranja puta sajlom te svima željnima adrenalina podarili ovu iznimno atraktivnu stazu u istočnim liticama kanjona, povezujući pri tom most na Ričinima i špilju hajduka Andrijice Šimića u neposrednoj blizini jezera.

Kad je Rajko prošle godine predložio ovaj izlet u godišnji plan aktivnosti HPD Mosor ideja je objeručke prihvaćena, ali tad nismo mogli ni pretpostaviti kakav će interes vladati među Mosorašima za ovom turom. Mjesec dana pred izlet objavljen je program, a bus se napunio zainteresiranima dok si rekao keks. Počeli su pozivi, poruke i molbe, tražilo se mjesto više, pa nije bilo druge nego početi „puniti“ i drugi bus. Sreća se dijeljenjem množi. To je na kraju dovelo do toga da nas je u kanjon Brine krenulo ukupno 105. Bili su tu i naši prijatelji planinari iz Makarske i Baške Vode koje smo pokupili u Zagvozdu, dok su nam se u Posušju pridružili naši stari prijatelji Josip Vukosav iz Imotskog i Jasmin Drače iz Mostara.

Početak staze vodi od starog mosta preko Ričine na zapadnom izlazu iz Posušja, 100 metara od kružnog toka u smjeru Tomislavgrada. Tu je pored puta nekropola stećaka o čijem nas povijesnom značenju informira naša vodička Sanja te informativna ploča s opisom i prikazom obiju staza. U početku pratimo trasu novog vodovoda koja vodi desnom obalom Ričine da bi se nakon pola sata hoda spustili u suho korito. Tu se nekako Brina i Ričine preklapaju i započinje priča o jednoj neobičnoj ponornici, rijeci koja na svom 51 kilometara dugom toku od izvora na Tribistovu do utoka u Neretvu pored Čapljine čak osam puta mijenja ime. Ona je istovremeno i Culuša i Brina i Ričina i Suvaja i Matica i Vrljika i Tihaljina i Mlade i Trebižat. Tekući kroz hercegovački krš svako toliko nestane u poroznim vapnenačkim stijenama, pa opet izbije na površinu dobivajući od lokalnog stanovništva novo ime, a ponekad je bilo dovoljno da dobije novo ime i to što protekne ispod mosta u sljedećem selu. Zbog toga je ova rijeka sa čak devet imena možda i jedina takva u Europi.

Otkad je podignuta brana i sagrađena akumulacija Tribistovo kroz Brinu i Ričine tek u danima s puno oborina poteče voda. U koritu je vidljivo da je to sad tek jedan uski pojas u odnosu na nekadašnji tok.
Grupa se dijeli na dvije, s jednom će Sanja trasom novog vodovoda do jezera, dok ostali s kacigom na glavi kreću za Rajkom prema prvim sajlama. Da je izlet bio vikend ranije, vjerojatno bi nam trebale i rukavice, kao nama na Crvnju, ali u međuvremenu je proljeće iznenada skočilo u ljeto i umjesto rukavica tražili su se artikli poput suncobrana i krema za zaštitu od nesmiljenih sunčevih zraka. Rajkova grupa je bar djelomice zaštićena pod sjenom koju tvore rijetke krošnje stabala na našem putu i nešto više prokopanim tunelima koji su nam na tren osvježili uspomene na Dolomite. Neki su tuneli toliko niski da je potrebno i kleknuti za proći kroz njih, ali usprkos tome nema dužih čekanja.

Sve ide po planu, taktika „Pripremajmo se kao da će nam svaki tren u kanjonu nešto pasti na glavu, a…“ daje rezultate. Putem se grupe međusobno fotografiraju. Objektivima hvatamo Sanjinu grupu na makadamskom putu poviše nas, a oni našu šarenu kolonu pripijenu uz litice Brine. Pred zadnjom poteškoćom, tehnički najzahtjevnijom odlazim naprijed postaviti fiksno uže kako bi se lakše savladao skok visine nekih 15 m. Na izviđanju smo zaključili da je upravo ovo mjesto potencijalno najopasnije, jer je, „osigurano“ raspucanom sajlom koja se za spit drži samo jednom niti, a zbog kršljivosti terena je potreban konstantan oprez da se ne urušava kamenje niz strminu. Ubrzo mi u pomoć priskaču Žele i Gordan, pa postavljamo dvije sigurne linije za napredovanje.

Ipak, prolazak ove zapreke je potrajao više od sat vremena od trenutka kad je prvi iz grupe krenuo uz uže. Svako toliko je netko srušio kamen koji bi se stropoštao u ambis pod nama, sablasno odjekujući iz dubine kanjona. Sad je jasno da našoj grupi nedostaje vremena za obilazak Šimića pećine, pa se upućujemo direktno prema Ružičkom potoku u potrazi za vodom i osvježenjem. U potoku je znatno manje vode nego što je bilo na završnom izviđanju dva tjedna ranije, ali ipak dovoljno da napojimo žedna usta, smočimo stopala, a nekima je tirkizna voda u jezercu pod tanašnim slapićem bila prejak izazov da ne uskoče u nju. Ugodna temperature vode došla nam je kao nagrada za sav napor i proliveni znoj u kanjonu Brine. Sreća je samo riječ ako se ne dijeli, a mi smo je 105 puta podijelili. Pozivamo i vas da posjetite Brinu i svoju sreću podijelite s drugima.

Tekst/foto: Sanja Marinov/Denis Vranješ/hpd-mosor.hr

Blidinje.NET