HPD PLOČNO: Uspon na Biokovo – Sv. Rok 1228 mnv
Rano je jutro, a pogled kroz prozor moje sobe otkriva dobro poznatu planinu, tajanstvenu i moćnu, čije obrise gledam još od malih nogu. Rekao bih, to je naša domaća planina Biokovo, a od kada planinarim upoznao sam i neke njene vrhove: Bukovac, Šćirovac, Sv. Ilija, Sv. Jure, Veliki i mali Šibenik, Vošac, ali sve su ovo vrhovi zapadnog dijela ove planine.
Sad je red došao da upoznamo vrhove Sv. Roko (1228m) i Sutvid (1331m) koji su dio dominantnog grebena iznad zabiokovskog mjesta Župa, i nalaze se u istočnom dijelu Biokova. Biokovo i ljetne vrućine nisu nikako dobra kombinacija za planinarenje, ali zbog pokušaja spajanja ovog uspona sa sutrašnjim raftingom na Cetini, izbor je pao na kraj Lipnja. Nakon jutarnje kave, nas četvorica krećemo put Zagvozda gdje nas čeka naš vodič, predsjednik HPD Imotski, Veljko Ujević čije je izvrsno poznavanje terena bilo ključno za naš siguran dolazak do cilja.
Odmah na startu, nedaleko od samih kuća zaseoka Takalo u općini Župa, dočekao nas je ljuti Biokovski krš, jer po mnogima je upravo ovo najkrševitiji dio Biokova. Gazimo s kamena na kamen, a naša stopala i zglobovi već trpe, jer većim dijelom staze, nema niti komadića ravnog terena. Osvježavajući naleti bure zapljuskuju nas snažnim mirisom kadulje, koje ima svuda oko nas, a naš vodič svako malo zastaje da bi nam pokazao poneku ljekovitu biljku, ali naš interes najviše su mamile šumske jagode, sitne ali bogate okusom i mirisom. U čudu gledamo suhozide i ostatke nastambi koje su ljudi nekog drugog doba podizali u ovim izrazito nepristupačnim predjelima. Sasvim neočekivano, na visini od 1000 metara ušli smo u visoku jelovu šumu, koja kao da ne pripada ovoj planini i nikao se ne uklapa u našu predodžbu o Biokovu kao planini krša, kamena i niskog raslinja.
Iznenađeni smo bili i varljivošću Biokova, koja čak i u novije vrijeme odnosi živote, jer mislili smo da ćemo se lako popeti do naših vrhova smještenih netom iznad Župe, ali ispostavilo se je to težak uspon i da trošimo više resursa od predviđenog iako vremenski uvjeti nisu bili nepovoljni. Ipak, uz našeg vodiča koji je znao sva mjesta gdje ima vode i hrane, a i sva skloništa poput onog od Akademika Josipa Roglića na Čuliji, bili smo bezbrižni. Na vrhu Sv. Roko nalazi se poveća kapelica koja je obnovljena 1994 godine i sada je u dobrom stanju. Tu se svake godine održava misa na koju dolaze planinari i mještani. Pogled je izvrstan, jer je sam vrh isturen iz Biokovskog masiva i strši nad Župom i poljem koje seže sve do Vrgorca. Nakon ručka i odmora zaputili smo se na obližnji vrh Sutvid, koji je sa svojih 1331 m nešto viši. Na ovom vrhu su vidljivi kameni ostatci kapelice koju su srušili Biokovski vjetrovi i gromovi. Silazili smo polako, često odmarajući, jer surovim kamenjarom izmorena, koljena su počela klecati, a iscrpljenost, nakon gotovo 10 kilometara i 7 sati hoda, stvara nam samo jednu sliku pred očima, a to je hladno pivo koje nas je čakalo u Zagvozdu. Srećom imali su veliko :).
hpd-plocno.com
