Ivani i Valentini Begić prva nagrada na temu pobijeni hercegovački franjevci

U četvrtak su u Širokom Brijegu započeli “Dani pobijenih hercegovačkih franjevaca” u povodu obilježavanja 76. obljetnice ubojstva 66 hercegovačkih franjevaca i mnoštva puka Božjega.

Najprije je bila krunica u 17:30 u samostanskoj crkvi koju je predmolio đakon fra Džoni Dragić s ministrantima, a nakon toga u 18:00 sv. misa zadušnica za sve pobijene.

Na kraju sv. mise vicepostulator fra Miljenko Stojić dodijelio je nagrade na ovogodišnjem Nagradnom natječaju na temu pobijeni hercegovački franjevci, za uzrast djeca.

Prva nagrada pripala je sestrama blizankama Valentini i Ivani Begić, učenicama OŠ Vranić iz Broćanca (Posušje) za prozni rad pod nazivom “Širokobriški mučenici”.

Drugu nagradu osvojila je Marta Crnjac, učenica Druge OŠ u Širokom Brijegu, njezin rad nosi naslov “Pobijeni hercegovački franjevci”. Treća nagrada ide u ruke učenici Prve OŠ Široki Brijeg Natali Topić za literarni rad “Pobjede nad pobjedama”.

Donosimo pobjednički prozni rad:

ŠIROKOBRIJEŠKI MUČENICI

„Bol. Samo bol. Sve što osjećam je bol. Nemoćan sam. U ovome tijelu nemam snage. Bol. Gledam oko sebe. Nema ničega, ničega doli prašine, guste crne prašine… I boli. Pa se i prašina oslabi, ali… Bol. I krv. Lokve krvi. Pod djecom. Mrtvom djecom. I ljudima. Mrtvim. I opet… Bol. I moje oslabljene ruke, noge, misli… I ruševine, ruševine crkve. Ali… Bol. Krv. I zatvaram oči, ali ne posustaje… Ta bol. Sjećam se, ali ne želim. Ne želim se sjećati, to je bol. Ne daju mi mira moje misli, moja sjećanja… I boli… Uspjeli su. Sravnili su je sa zemljom, nju – crkvu, moju utjehu, moj dom… Bol. O ta bol… Ali otvaram oči. Prašina nije više gusta. Zašto? Zašto je otkrila lešine ljudi prosute po cesti? Boli. Zašto nije prekrila tamnu krv, u lokvama? Zašto mi nije olakšala muku i zatajila tu… Bol. A kako je lijepo bilo dok nije rat počeo, kako je lijepo bilo prije…

 Sve je bilo puno života. Livade su se toliko jarko zelenile da u njih nisi mogao pogledati. Brežuljci i planine odzvanjale su pjesmom ptica. Mirisala je trava u proljeće, a jabuke u jesen. Djeca su od zore do podneva bila u školama, a kasnije trčala po poljima čuvajući stoku. Majke su svakim danom sve radosnije pripremale ručak za sinove koji su se umorni vraćali s njiva. Očevi su od zore bili budni kako bi rano počeli raditi oko kuća. Kad bi zimi pao snijeg, sve bi pobijelilo. Bilo je predivno, baš kao u snu. Naravno, svi smo bili siromasi, te smo svi jednako radili i trudili se. Ali, bili smo ponosni i sretni unatoč teškom životu. Nitko nije ispuštao ni suza, ni krikova. Svi smo bili zadovoljni onim što imamo, a nitko nije imao mnogo. Sve je bilo tako mirno, tako spokojno. Nebo je rijetko bilo oblačno. Do tad… Odjednom tamni su oblaci tuge prekrili blago, toplo sunce. Nastao je hlad, tama… Takav led nikad prije nismo osjetili, ni na koži, ni u duši… Bilo je…

 Ali ponovno puče. Opet prašina. Zatrese se zemlja još jedanput. Pomislio sam da je stigao kraj, da me Otac zove k sebi. Ali nije se dogodilo. Živ sam. Ležao sam nemoćan, ali živ. Skupljao sam snagu. Ustao sam se na slabe noge. A onda opet: bol. Vratila se… Ili nije ni otišla..? Lutao sam kroz ruševine kao lopov. Moje slabo tijelo trudilo se izdržati sve napore, ma koliko teško bilo. Nije popustilo. Ali… Ta bol… Nekako sam došao ovamo – uspio sam se vratiti nazad. I pokucaše“

Baš tako: „I pokucaše“ – nema točke jer nitko sebi ne piše kraj. Ili ga piše Bog ili ubojica.

Uđoše i povedoše  ih putem bez povratka. I te nedužne duše su to znale, no nisu htjele vjerovati. Pošli su. Bilo je hladno, ledeno, a njih oblijeva znoj kao da im vrući oganj pali kožu, misli, tijelo… Odvedoše ih u tamu, u tamu za koju su mislili da njihove nevine duše nikada neće pustiti. Ti krvnici hodaše po Jugoslaviji hvaleći se svojim odvratnim i nečistim djelima. Kako strašno – oni, kao vampiri žedni krvi nedužnih ljudi, smiju se, ismijavaju njihova već mrtva tijela, a imaju obraza ponositi se svime što čine.

Danas… Ni danas nije kako treba biti. I danas neki ljudi u siromaštvu žive. Ni danas nije bajno, ali još je gore ljudsko nezadovoljstvo. Imamo sve, a u srcu nemamo ništa. Događaju se odvratne stvari. Teroristički napadi, ubojstva, bitke… Ljudi bježe iz svojih domova i ostavljaju svoje naselje, dom, prijatelje… A najgore je što neki ostavljaju i svoju obitelj.

No ne gubite nadu! Vjerujte da će jednoga dana svijet postati miran i spokojan, baš kao nekada; da će opet iz svakih usta izlaziti riječi molitve… Vjerujte!

Trebamo se radovati malim stvarima, ne tražiti zlo u drugima. Jedino tako će svijet postati bolji, jer ne znamo što budućnost donosi…

Opraštajmo! Ta ipak smo kršćani. Hoćemo li slijediti širokobriješke mučenike i Boga, jer i Isus je na križu zamolio svoga Oca da svima oprosti grijehe… Ili ćemo biti kao ljudi bez nade u bolje sutra, bez volje za dobrotom, puni mržnje, nezahvalni, nezadovoljni, a najgore: biti toliko oholi da ne možemo na trenutak pregaziti svoj ponos i oprostiti nekome..? Na vama je da izaberete…

NAPOMENA: Pisci ovoga sastavka su se zamislili kao jednog od franjevca koji je proživio rat i mučenje. Prvi dio ovoga sastavka napisan je zbog toga kao njegov dnevnik, a zadnja rečenica nema točku jer je zamišljeno da su tada partizani došli ubiti franjevce i taj franjevac nije uspio završiti svoj ondašnji doživljaj.

(www.jabuka.tv)