Ivica Karamatić na svom predavanju o Blaženom Stepincu
U Ime Opće uprave i Službe za društvene djelatnosti Općine Posušje, književnik i publicist Ivica Karamatić održao je u četvrtak, 27. listopada 2016., u Općinskoj vijećnici u Posušju, peto po redu ovogodišnje povijesno-dokumentarno predavanje, pod naslovom „Dokumenti iz 1945. i 1946. povezani sa zagrebačkim nadbiskupom Alojzijem Stepincem“.
Govoreći o prvom dokumentu, to jest o Poslanici Hrvatskoga katoličkog episkopata, upućenoj iz Zagreba 24. ožujka 1945. katoličkim vjernicima, predavač Karamatić je podvukao, da su hrvatski biskupi, na čelu sa Stepincem, u rano proljeće 1945., premda svjesni skoroga sloma NDH, nedvojbeno ostali dosljedni, ponajprije u neprolaznom Kristovu nauku, a potom i u vlastitim domoljubnim stajalištima, glede neotuđivog i naravnog prava hrvatskog naroda na hrvatsku državu, kao i u vlastitim, činjenično utemeljenim, protukomunističkim gledištima. Biskupi su u Poslanici, vidovito, obećali vjernicima, da ništa Hrvatsku Crkvu ne će rastaviti od njezina jedinstva s Petrovom stolicom u Rimu.
Drugi važan dokument na kog je predavač Karamatić ukazao jest Pastirsko pismo biskupa upućeno 20. rujna 1945. katoličkim vjernicima ii Zagreba. Pastirsko pismo dodatno je razbuktalo iracionalnu mržnju komunista prema Stepincu, jer su biskupi jedini u Hrvatskoj komunistima javno obznanili istinu: o brojnim ubijenim i progonjenim svećenicima od strane partizana, o teškom položaju katoličkog tiska, tiskara, sjemeništa, bogoslovija i dobrotvornih društava, o ograničavanju slobode vjeronauka, o nepravednoj agrarnoj reformi, o barbarskom uništavanju grobova hrvatskih i njemačkih vojnika te općenito o stradanju hrvatskog naroda, pod nesmiljenim komunističkim režimom.
Treći značajan dokument na kog se predavač osvrnuo govori o najupečatljivijim dijelovima opširne Stepinčeve obrane njegova odvjetnika dr. Ive Politea, izrečene 8. listopada 1946., pred komunističkim sudom u Zagrebu, u prilog Stepinčeve nedužnosti. Uglednoga hrvatskog pravnog stručnjaka dra Ivu Politea (1887.-1956.), nakon što je odbio više hrvatskih odvjetnika koji su se bili ponudili braniti Stepinca, komunistički „Vrhovni sud NR Hrvatske“, u Zagrebu je imenovao, uz dra Natka Katičića, Stepinčevim braniteljem, jer su Politea komunisti držali projugoslavenski orijentiranim čovjekom, koji je u prvoj Jugoslaviji pred sudom branio komuniste Josipa Broza i Aliju Alijagića. Premda Politeov obrambeni govor na sudu, zbog nametnutih okolnosti, nije mogao zahvatiti sve činjenice koje bi išle Stepincu u prilog, Politeovo završno slovo služi mu na čast, ponajprije zbog njegove iskazane profesionalne i građanske hrabrosti, u izuzetno teškim vremenima za Katoličku Crkvu i hrvatski narod.
Predavač Karamatić naposljetku se osvrnuo na pravno neobrazloženu i nepravednu presudu Stepincu iz 1946. kao prilog nedavnomu opravdanom poništenju te politički montirane presude. Naime, Vrhovni sud N. R. Hrvatske, „u ime naroda“, a bez prava žalbe, osudio je u Zagrebu 11. listopada 1946. dr. Alojzija Stepinca „na kaznu lišenja slobode s prisilnim radom u trajanju od šesnaest godina“. Budući da rečena presuda, sklepana po narudžbi totalitarnoga političkog režima, vrvi brojnim apsolutno ideološkim prosudbama, iz njezina sadržaja proizlazi njezina neutemeljenost. Pravu narav suđenja i presude Stepincu razotkrio je upravo Stepinčev javni tužitelj Jakov Blažević, kada je u intervjuu listu „Polet“ 15. veljače 1985. izjavio: „Da je Stepinac bio imalo elastičniji, nije trebalo procesa.“ Nekoć bliski Titov suradnik Milovan Đilas o Stepincu je izjavio: „Mi ne bismo imali ništa protiv njegova hrvatskog nacionalizma, samo nismo mogli trpjeti njegovu privrženost rimskom papi. Ne mislim ni ja, ni ijedan drugi inteligentan komunist, da je Stepinac kriv. Ukratko, priznajem, da je nepravedno osuđen, ali koliko se puta zbilo u povijesti da su pravedni ljudi bili osuđeni iz političke nužde. Da je on bio čvrst u svojem hrvatstvu, to je prirodno i to nas ne bi smetalo, kad samo ne bi bio isto tako čvrst u svojoj odanosti katoličanstvu i papizmu. Da je poslušao Tita, mogao je biti slobodan, ali što mu se može kad se ne da svijati.“
posusje.net
Foto: opcina-posusje
