KARDINAL PULJIĆ: Ako prihvatimo jedni druge u jednakopravnosti, onda BiH ima budućnost

Bosna i Hercegovina zemlja je svih nas i postojala je i prije referenduma 1992. godine, poručio je u ekskluzivnom intervjuu za Dnevni avaz, uoči 1. ožujka, Dana neovisnosti BiH, nadbiskup vrhbosanski kardinal Vinko Puljić.

Kao jedan od najpozvanijih svjedoka i aktera povijesnih događaja za BiH, kardinal Puljić govori o posljedicama i poukama referenduma na kojem je 97 posto od više od dva milijuna građana izglasalo obnovljenu neovisnost naše države. Povijesna je činjenica kako su Katolička crkva i sam Puljić odigrali jednu od ključnih uloga.

Najvažniju ulogu u pozivanju hrvatskog naroda, koji je u ogromnom broju glasovao za neovisnu BiH, odigrali ste upravo Vi i Katolička crkva. Kako danas gledate na sve to?

Moje je bilo pozvati narod da izrazi svoj stav i svoju volju. To je značilo opredijeliti se za samostalnu BiH ili ostati sastavnica bivše države. Moje je bilo poštovati demokratski izraženu volju naroda za ono što se ne kosi ni s vjerom niti s moralom. Zato se nisam ni krzmao pozvati narod da izađe i pokaže svoje opredjeljenje. Nažalost, već se tada osjetila igra medija u javnom mnijenju, koje je pokazalo tko za koga radi.

Bosna i Hercegovina postojala je i bez tog referenduma. Narod je izrazio svoj stav, a međunarodna zajednica prihvatila volju naroda i priznala samostalnost BiH. Nisam slutio kako će to biti izazov za rat.

Kako danas, 23 godine nakon toga, gledate na BiH i posebno na poziciju hrvatskog naroda?

Svi oni koji su se opredijelili za demokratsku i neovisnu BiH, trebali su poštovati stvarnost da smo jednakopravni u toj zemlji. Zato mi smeta izraz: „Eto, mi ćemo vam dati.” Nema što netko nama davati, kada smo u ovoj zemlji kod kuće s drugima i drugačijima.

Ako tu „kuću” osjećamo svojom, onda nema privilegija ili diskriminacije, nego jednaka prava. Povijesnu krivicu nosit će oni koji su krojili ovakav državni sustav i koji su uporno išli stvarati državu putem jačega. Osim ratnih nevolja koje su nas protjerale, isto tako perfidna igra koja je dovela da mnogi i danas odlaze, jer je stvorena takova klima politička.

Posjeti pape Ivana Pavla II našoj zemlji 1994. i 1997. godine bez sumnje su doživljavani kao veliki događaji za našu državu, a posebno kao veliko ohrabrenje katolicima u BiH. Naša zemlja sada će imati čast treći put ugostiti jednog papu, a to je papa Franjo. Što će njegov posjet 20 godina od Daytona značiti ne samo za Hrvate nego i za sve narode i građane koji u njoj žive?

Sama najava da Papa želi doći u BiH, cijeli svijet je usmjerila prema nama. Sve su medijske kuće ponovno stavile u središte pozornosti BiH. Kada Papa dođe u BiH, cijeli svijet medijski će biti u našoj državi. Za nas to znači da iziđemo iz guranja na rub pozornosti.

Ponovno se valja zauzeti za ovaj kutak koji je sastavni dio Europe. Ne bi se smjela dogoditi asimilacija, nego integracija u kojoj je svaka zemlja partner u programu zajedništva.

Papa uporno ukazuje na one koji su siromašni i obespravljeni. Tako će i njegova poruka BiH biti poziv međunarodnoj zajednici, a posebno Europi, da pomognu izgrađivati mir u ovoj zemlji i stabilno prosperitetno društvo. Razumljivo je da Papa dolazi kao vrhovni poglavar Katoličke crkve, ali je svjestan da mi ovdje ne živimo sami, zato se snažno zauzeo za dijalog koji ruši predrasude i vraća povjerenje među narodima i vjerama.

Neovisnost BiH doživljava se dvojako. U jednom entitetu je praznik, u drugom nije. Vaš komentar?

Mi se ljutimo što nam drugi kapu kroji, a nikako prihvatiti da je ovo zemlja svih nas, a ne neke stranke ili pojedinog naroda. Ako prihvatimo jedni druge u jednakopravnosti, onda ova zemlja ima budućnost. Dokle god moćnici ovog svijeta protežiraju privilegije jednih nad drugima, teško će ova zemlja opstati.

Dnevni Avaz