KATOLICI DANAS SLAVE USKRS

Katolici danas slave svoj najveći i najstariji blagdan Uskrs kao spomen uskrsnuća Isusa Krista, njegove pobjede nad smrću i nad grijehom te kao najočitije svjedočanstvo Kristova božanstva i ujedno zalog uskrsnuća za vječni život. 

Uskrsna svetkovina sjeća nas na onaj povijesni događaj kada je Isus slavno uskrsnuo iz groba i kada je još jednom jasno pokazao da je on Bog, gospodar života i smrti. Ali ne samo to. Uskrsna svetkovina ima za nas još i jedno značenje. Otajstvo Kristova uskrsnuća jest otajstvo našeg uskrsnuća, našeg konačnog otkupljenja, opravdanja i pomirenja s Bogom.

Mi vjerujemo s apostolima u Kristovo uskrsnuće. Mi vjerujemo da se ovaj središnji događaj našega otkupljenja čini prisutnim u svakoj sv. misi, kada svoju vjeru priznajemo riječima: ‘Tvoju smrt, Gospodine, naviještamo, tvoje uskrsnuće slavimo, tvoj slavni dolazak iščekujemo.’ Crkva nas, na početku slavljenja sv. mise, u ime uskrsloga Krista, ozbiljno poziva da ustanemo iz groba grijeha, da svučemo sa sebe staroga čovjeka i obučemo se u novoga. U poniznosti svojega srca pokajmo se za svoje grijehe.

Te večeri o zalazu sunca počinjao je šabat i trajao je sve do sutrašnjeg (subota) zalaska sunca. Na taj dan nije se smjelo ništa raditi, gotovo se nije smjelo ni hodati jer je bilo određeno koliko se koraka taj dan smije napraviti. Zbog toga je u subotu kod Isusova groba bilo sve mirno.

Tek treći dan, u nedjelju u rano jutro, pošle su neke žene na grob, kako to opisuju evanđelisti. Evanđelist Ivan, međutim, navodi da je to bilo „kad je još bila tama“. Ivan, nadalje, spominje samo Mariju iz Magdale. Ali ona govori u množini „ne znamo“, tako da i evanđelist ima u vidu da je bilo više žena. Marija iz Magdale na Isusov grob dolazi dva puta. Kad prvi put dolazi – a Ivan ne spominje zašto – vjerojatno dolazi zbog osobne privrženosti prema Isusu. Vidjela je otvoren i prazan grob, ali ona ne misli na uskrsnuće, nego pomišlja da je netko ukrao Isusovo tijelo iz groba. Zato trči dvojici učenika i javlja im tu tužnu vijest ovim riječima: „Uzeli su Gospodina iz groba, i ne znamo kamo su ga stavili“ (Iv 20,2b). U Ivanovu izvještaju o događaju uskrsnuća izričito se spominje Šimun Petar, a za drugog učenika piše da je onaj „kojega je Isus osobito ljubio“. To je bio učenik Ivan. Kad spominje da je on prvi dotrčao do groba, ali da nije unišao, nego je pustio da Petar prvi uđe, iako je poslije njega došao, evanđelist Ivan kao da želi kazati kakav odnos postoji između ova dva učenika. Izgleda da Petru pripada veće dostojanstvo, ali to sada nije važno. Važnije je kako oni reagiraju kad su vidjeli plahtice i ručnik, ali bez tijela. Mladi Ivan je povjerovao u uskrsnuće, a Petar izgleda nije, i u tome je velika je razlika.

Zašto je Ivan povjerovao? Ima raznih tumačenja. Jedni misle da bi kradljivci s tijelom odnijeli i plahtice, jer da je netko ukrao Isusovo tijelo, ne bi tada skidali plahtice. Ali zašto to isto nisu pomislili Petar i Marija iz Magdale? Evanđelist objašnjava Petrovu nevjeru riječima: „Jer još ne bijahu razumjeli Pisma, da je trebalo da Isus uskrsne od mrtvih“ (Iv 20, 9).

Nakon što je već bila na grobu, Marija se sada opet vraća. I tamo je susrela dva anđela, jedan je bio gdje je bila Isusova glava, a drugi gdje su mu bile noge. I sada, u trenutku kada je anđeli pitaju: „Ženo, zašto plačeš?, ona misli da je Isusovo tijelo ukradeno. Ona im odgovara: „Uzeše moga Gospodina i ne znam gdje ga staviše“ (Iv 20,13). Iza nje je stajao Isus, ali kad se okrenula i pogledala ga, nije ga mogla prepoznati. Najprije je pomislila da je to vrtlar nadležan za vrt gdje je Isusov grob. Netko je pretpostavljao da je Marija plakala te da od suza nije mogla dobro vidjeti Isusa. Ali kad je Isus oslovio njezinim imenom, odmah ga je prepoznala. Ivan donosi priču o dobrom pastiru koji svoje ovce zove po imenu i slijede ga, a stranca ovce ne slijede jer mu ne poznaju glasa (Usp. Iv 10,1-21). Marija je ovdje pokazala da pozna glas svojega pastira. Odgovorila je odmah glasom „Rabunni“, moj učitelju. Kao da čujemo Isusa gdje govori: „Ja sam pastir dobri, poznajem ovce svoje i ovce moje poznaju mene“ (Iv 10,14).

Matej spominje da su žene, kad im se Isus ukazao, obujmile mu noge. Nešto slično je uradila i Marija iz Magdale jer joj Isus veli: „Nemoj me dulje držati jer još nisam uzišao k Ocu, nego idi k braći mojoj i reci im: Uzlazim svome Ocu i vašem Ocu, svome Bogu i vašem Bogu“ (Iv 20,17). Ona koja je mislila da je Isusovo tijelo ukradeno, sada dolazi učenicima navijestiti im: da je vidjela Gospodina (usp. Iv 20,18). Ivan je dakle prvi povjerovao, a Magdalena je prva navijestila njegovo uskrsnuće.

Apostoli su bili silno razočarani da je njihov Učitelj završio razapet na križ kao razbojnik. Kako se to moglo dogoditi njemu koji je uskrisivao mrtve, koji je ozdravljao i najteže bolesnike? Našli su se kao u slijepoj ulici ne znajući kamo i kako dalje. Ovdje nas nešto posebno zanima. Naime, na Isusovu uskrsnuću počiva kršćanska vjera. Kako? Isusa nije mogao uskrisiti nijedan čovjek, ali ni priroda. Prema tome, mogao ga je uskrisiti samo Bog. Ali Bog ne bi uskrisio nekog varalicu. Ako je Isusa uskrisio, tada ga je i potvrdio. I sve ono što je Isus govorio i činio, sve je to istina. Istina je da je Sin Božji i da je umro za nas i za naše spasenje. (Nikica Vujica / Katolički tjednik)