Konferencija u Mostaru: Žene u poslovnom svijetu

Voditeljica Monika Ćubela Savić je na početku konferencije čestitala Međunarodni dan žena, pozdravila gledatelje i uputila nekoliko prigodnih riječi. Pozdrave je uputila i uime Amira Gross Kabirija, predsjednika Uprave Aluminij industrije i glavnog urednika Večernjeg lista BiH Joze Pavkovića. Na početku se nazočnima obratio gradonačelnik Mostara Mario Kordić. – Godinu dana sam u mandatu, navikao sam se, ali danas je poseban dan i imam trunkicu nervoze. Grad Mostar pokazuje po tko zna koji put da prati svjetske trendove i da smo rame uz rame svjetskim prijestolnicama. Hvala Amiru i Jozi koji su organizirali ovaj događaj i s obzirom da znam što rade i koliko rade, želio bih im ovim putem zahvaliti kao i vama koji ovu agendu držite u fokusu svakodnevno, vezano za prava žena i njihov status u društvu – kazao je Kordić. Uputio je i pozdrave osam vijećnica iz Grada Mostara. – Želio bih završiti porukom, što znače naše majke, naše žene, naše kćeri jer ako sve žene budemo gledali jednakim očima, naše suradnice i ljude oko nas, onda ćemo imati bolji i pravedniji svijet – poručio je Kordić. Prva govornica na konferenciji bila je Suzi Mikulić, zamjenica direktora Aluminij industrije koja je na početku pozdravila sve žene i čestitala im njihov dan. – O potrebi organiziranja ovakvih događaja, simpozija, gdje će se razgovarati o položaju žena u društvu, govori činjenica o njihovoj zastupljenosti. Osobno sam svoja profesionalna znanja i vještine stjecala dugogodišnjim radom u realnom sektoru u tvrtkama, međutim nije mi stran ni akademski svijet. Zato kada govorim o svemu volim se pozivati na akademska istraživanja i zaključke istih. Kada govorimo o zastupljenosti žena u tvrtkama, u realnom sektoru, upravljačkim pozicijama i liderskim pozicijama, statistika kaže da nije zadovoljavajuća pozicija i zastupljenost žena. Na razini EU zastupljenost žena je na liderskim pozicijama 35 posto. Ukupna zastupljenost žena u radno aktivnoj populaciji je 46 posto. Gdje smo mi kao Bosna i Hercegovina i zemlje u okruženju? Nažalost, značajno niže. Npr. u Hrvatskoj je tek 16,56 posto žena je na liderskim pozicijama, u Sloveniji 18,56, Srbija preko 20 posto, dok god nas u BiH svega 19,86 posto. Također, porazna je činjenica da u BiH, 40 posto javnih poduzeća u upravama uopće nema žena. Svega 12 posto žena je na liderskim pozicijama javnih poduzeća. Nije bolja situacija ni u nadzornim odborima, gdje imamo svega 9 posto žena na liderskim pozicijama u javnim poduzećima. Kada povučemo paralelu o zastupljenosti žena u Aluminij Industriji, možemo reći da je ova tvrtka i njen osnivač daleko ispred svog vremena, daleko iznad EU, u Aluminiju radi 50 posto žena na rukovodećim pozicijama. Opravdanost takve odluke, zapošljavanje žena, pa tako i na ključnim pozicijama koje kreiraju i donose odluku, koje utječu na uspješnost poslovanja, zaista govori samo za sebe. Isto tako, govore rezultati ove tvrtke. S ponosom mogu reći da tvrtka radi 18 mjeseci, s ozbiljnijom proizvodnjom je počela u svibnju prošle godine, a maksimalne kapacitete u pogonu ljevaonice je dosegla u prosincu prošle godine. Nastavili smo s istim intenzitetom i povećanjem kapaciteta u ljevaonici u ovoj godini. Istovremeno radimo na puno različitih projekata sve s ciljem da pokrenemo kompletan asortiman proizvodnje koju je nekad imao Aluminij d.d. Tvrtka je zauzela drugo mjesto najvećih izvoznika iz BiH, a kada iziđu podaci bit će i među najboljima po dobiti – kazala je između ostalog zamjenica direktora Aluminij industrije u BiH.

Nakon nje govorila je Vesna Travljanin, direktorica Saveza općina i gradova Federacije BiH. – Ja sam Hercegovka. Govorila sam u zemlji i inozemstvu na različite teme, ali te teme su uvijek bile zadane na tim konferencijama. Bit ću puno više emotivna jer se radi o Danu žena i u tom svojstvu sam pozvana ovdje, da dijelimo zajedničke priče i hvala na tome što ste procijenili da imamo dosta toga reći – istaknula je. U uvodu je govorila o svojim počecima. – Moja osobna priča, podrijetlom Mostarka, završila sam u Sarajevu i osnovnu i gimnaziju i pravni fakultet i pravosudni ispit. Nikad se nisam odvajala od muškaraca kolega, tako je bilo tada u Sarajevu. Pravni fakultet sam završila s 21 godinom. Počela sam raditi u Oslobođenju i to je bilo jedno čudo da sam bila pripravnik i direktor. Kako? Kad sam počela raditi moj kolega nije mogao izdržati na radnom mjestu rukovoditelja pravne službe i pomoćnika direktora Oslobođenja i uvjet mu je bio ako će otići da nađe radnika, i on me je izabrao. Doživjela sam kao mlada najbolje i najgore trenutke svoje karijere, jer bilo je zloupotrebe mlade osobe koja je željela da radiš. Kada vide da želiš da radiš dodaju ti umjesto kilograma tonu. Izdržala sam zahvaljujući hercegovačkim genima. Poruka mladima, najviše naučimo kada nam je najteže. To je bilo uoči rata i zaista nije bilo lako – kazala je Vesna Travljanin, a zatim se osvrnula na život i rad tijekom rata, a kasnije i u mirnodopskom razdoblju.

Ministrica okoliša i turizma Edita Đapo osvrnula se na položaj žena u BiH, ali i na svoj osobni put. – Kada govorimo o ravnopravnosti žena u BiH, ja uvijek volim reći da se naše majke jesu izvojevale za ravnopravnost i da im je možda to društvo dozvoljavalo, ali isto tako su naše žene i vrijedne i školovane i izborile su se zaista da se možemo svi osjećati ravnopravnima u našem društvo. Kada govorimo o politici u BiH, zastupljenost žena je na jednoj europskoj razini, nekih 25 posto žena je izabrano u zakonodavna tijela, međutim to nije dovoljno jer žena mora biti više, moramo se ugledati na Skandinaviju gdje je više od 50 posto žena u parlamentima. A kad se formiraju vlade, tu ovisi od političkih stranaka i ja moram reći da u mojoj političkoj stranci, mi smo uvijek birali pola muškarci, pola žene, trudili smo se da tako bude. Osobno, uvijek sam željela biti direktorica banke, kao dijete. I znala sam s 5 godina da ću studirati ekonomiju. I kad sam završila fakultet otišla sam na razgovor u banku i rekli su mi da će me primiti, ali da ne smijem dvije godine zatrudniti. Niti sam imala dečka, niti sam razmišljala o djetetu, ali sam tada skupila hrabrosti i kao djevojka rekla: Ne, ne možete mi to činiti, ja neću raditi za vas. I par dana kasnije zaposlila sam se u Ministarstvu vanjskih poslova u odjel za obnovu i rekonstrukciju, tu sam puno naučila, viđala se s puno političara, radilo se puno. Bio je zanimljiv posao i 1999. godine sam dobila stipendiju za Japan i tamo sam provela 10 godina, tamo magistrirala, doktorirala, zaposlila se kao profesorica na Sveučilišta, udala se za Japanca, rodila dijete i moji osobni uspjesi su vezani za Japan – ispričala je između ostalog ministrica Đapo.

Sabina Softić, vodeća partnerica u Deloitte globalnoj mreži tvrtki istaknula je da je sve ono što je postigla rezultat onoga što je ponijela od kuće. – Ja sam žena, supruga, majka dvoje djece, dva tinejdžera od 18 i 14 godina. Oni su najljepše nešto što sam u životu stvorila. I najteže. Smatram da je sve što sam postigla rezulat onoga što sam ja ponijela od kuće. Moj otac koji je odrastao u tradicionalnoj obitelji je u stvari jedan od najvećih razloga što sam ja u životu smatrala da mogu sve potići što zaželim. I to je ono što svima vama želim da poručim kao majka, majka očevima. Da u s stvari ohrabrite svoju djecu da vjeruju u sebe i da im pružite podršku pa čak i kada rade i žele ono što možda vi i ne bi izabrali kao njihov prvi izbor. Od koje majke sam naslijedila njezin karalter, ali majka je također rasla u tradicionalnoj obitelji i nisu joj se bile pružile prilike i nije imala oca kao što sam imala ja i otvorenost kakvu sam ja imala. Nije imala prigodu studirati kao ja i nikad nije bila ohrabirivana da radi i izgrađuje karijeru. Istina bila je zaposlena i doživjela je mirovinu, ali u načelu je taj je njezin posao uvijek bio na zadnjem mjestu, njezine želje su uvijek bile na zadnjem mjestu, ona je uvijek bila tu da podrži mene i moju sestru, našu obitelj i moga tatu. Ali osjetila sam, a to sam u ratu na kraju krajeva i doživjela da u njoj ima mnogo više. I to je u načelu što smatram da sam ja naslijedila taj njezin kapacitet ali sam srećom imala i prigodu i podršku da taj kapacitet u potpunosti ostvarim. Ja sam prva partnerica, što je najviša pozicija u našoj tvrtki na prostoru Hrvatske , BiH, Slovenije te naše regije u kojoj sam radila. Na ono što sam naviše ponosna je da su nakon mene svake godine barem jedna do dvije žene postale partnerice. Drago mi je što sam na neki način ja probila taj zid, a iza mene su dolazile druge, bolje, snažnije i uspješnije i na kraju došla sam u situaciju da sada u okviru regije koju posjedujemo od osam država, 53 posto partnera su žene, četiri country liderice su žene i većina top menadžmenta su žene. Zašto? zato što kreiramo takvo okruženje koije prepoznaje talente, talente bez obzira na spol, i daje mogućnost tom talentu da razvije svoje sposobnosti i da uči dalje i da se razvija. I da na koncu konca pomogne poduzeće i instituciji da bude uspješna – kazala je među ostalim Sabina Softić.

Helena Lončar, ravnateljica Zavoda za zapošljavanje, istaknula je da su joj se stvari u životu događale nekim različitim spletovima okolnosti. – Prihvaćala sam neke stvari za koje sam na početku rekla ja to ne mogu, gdje ću ja, ima tamo netko bolji i tako dalje… Ali što je bio ključ svega u svemu što sam radila i na koji način sam pristupala. Uvijek sam pristupala na način da dajem svoj maksimum, maksimum sebe u svojoj radnoj angažiranosti, u ozbiljnosti posla kojeg radim i u želji da ga uradim na način da iza njega mogu čista obraza stati i reći ja sam dala sve od sebe, na jedan ljudski, pošten i korektan način, a rezultati će se pokazati. Oni su se vidjeli. Dakle ne treba po mom mišljenju patiti od nečega da vas netko nagradi i prepozna, dakle sve dođe na svoje i sve se prepozna. I koliko ja vidim, sve ove moje prethodnice, zajednički nazivnik ili zajednička karakteristika svih je da su to bile vrijedne žene, dakle žene koje su vrijedno radile i koje su takve prepoznate. Ono što sam ja doživljavala na tom svom putu je upravo to isto. Bila sam prepoznata po svojim karakternim crtama, po onome što sam i kako sam radila. I onda su mi nuđene pozicije. Ja sam dosta toga i odbijala. Zašto? Zato što ja sebe doživljavam uistinu kao ženu, dakle ja sam žena, ja sam ravnopravna. Ja sam poptpuno ravnopravna, ja nisam privilegirana, niti sam tražila da me netko prepoznaje kao ženu pa mi daje nešto zato što sam žena. To bi me čak vrijeđalo. Dakle, ako sam ja zaslužila svojim radom da nešto “dobijem”, onda to i trebam dobiti. Ne trebam dobiti zato što sam žena, kao što ne trebaju dobiti muškarci zato što su muškarci – kazala je među ostalim ravnateljica Zavoda.

Valentina Rupčić, zamjenica glavnog urednika Večernjeg lista BiH, citirala je u uvodu mudre znalce koji kažu:: u poslovnom svijetu postoje dvije vrste ljudi, jedni rade posao, drugi poziv. – Nekada to nisam razumjela, odnosno kao i svi vi pitala sam se kakav je to posao, a što je poziv. Moj životni, pa zatim i profesionalni put nisu išli baš onako kako sam kao djevojčica maštala ili tinejdžerica puna želja sanjala. Rat u Sarajevu primjenio je mnoga moja viđenja, želje su preko noći postale mogućnosti, planovi se morali promijeniti. Od malih nogu željela sam biti samo jedno: stomatolog, a put me nakon rata iz Sarajeva odveo u Zagreb na studij, potom u Mostar. Mnogo toga, a ponajviše upornosti me naučio rat i to poslijeratno prilagođavanje. Završila sam dva fakulteta, ali i danas sjećam tog osjećaja kada sam u Mostaru obranila drugi diplomski rad. Ponosna, sretna… ali nikada tako uplašena. Što sada, gdje dalje… više nema studiranja. Trebaš raditi. Surova stvarnost me dočekala nespremnu. Nakon izlazaka iz zgrade Filozofskog fakulteta gdje je bila moja obrana više ništa nije bilo isto. Na tim se stepenicama cementirala moja profesionalna karijera i životno određenje. Moj poziv. Tada sam shvatila riječi s početka moje priče. Novinarstvo je poziv i samo ako ga tako doživite uspjet ćete i izdignuti se iznad prosječnosti. Prosječnost nisam nikada priznavala, nisam željela da univerzalni standardi budu moje mjerilo. Htjela sam učiti, raditi i graditi, pomagati kolegama i oni meni… iskoristiti svaki priliku da znam više. Od novinara sam došla do urednika, pa urednika rubrike, izvršnog urednika… sve do glavnog urednika dnevne novine. Jedna, druga, treća novina i već skoro 20 godina u Večernjem listu. Najvažnija stvar – ne bi uspjela bez velike potpore svoje obitelji. Bez njih ne mogla biti ispunjena kao majka, supruga… ne bi mogla sve izdržati i na koncu biti to što jesam. Zato neizmjerno hvala mojoj obitelji – kazala je, između ostalog, Valentina Rupčić.

.vecernji.ba