MALA STUDIJA O KOMUNIZMU (1.)

Tito se vraća u našu stvarnost, još grotesknije nego što se može iz ove perspektive sagledati kao objekt negdašnjeg obožavanja masa. Jedan blasfemični, jadni, otužni kult, ponovno postaje mjera hrvatskom društvu i njegovoj budućnosti. Tita se opet priziva, i Tito je opet slavljen, u dušama obožavatelja jednako strasno i bezumno, kao prije trideset ili četrdeset godina.

U gradu u kojemu sam živio štafete su bile događaji. Masa ljudi na trgu pljeskala je pozdravnim telegramima ispred stare gradske lože, koje su nekakve organizacije dugih i složenih imena upućivale «voljenom drugu Titu za njegov taj i taj rođendan». Činilo se da svi ti ljudi vjeruju kako će «drug Tito» živjeti još barem stotinu, ako ne i tisuću godina. Ljubav koju su prema njemu iskazivali bila je upravo groteskno dirljiva, istodobno i apstraktna i konkretno fanatična. Apstraktna, jer je Tito bio hodajuće božanstvo kojeg je malo tko vidio, opipao ili dodirnuo, bio je neki daleki obožavani predmet, prazan pojam, ikona bez sadržaja, guru lokalnih komitetlija, državnih partijskih vlastodržaca i masa vapijućih za opsjenom nekog dostojnijeg življenja.

Tito je bio dalek i stran, ali su mnogi bili uvjereni kako on sve vidi i sve čuje, doista, poput nekog poganskog božanstva čije su biste, spomenike i hramove podizali širom zemlje. Ta ljubav je bila i konkretna, jer je komunistička vlast bila u stanju u svijesti mase sljedbenika uprizoriti Titovu pojavnost u svakom lokalnom socijalnom miljeu i paradigmi. Tito je tako bio i radnik-metalac, i berač mandarina, i govornik i ratnik, pisac, intelektualac, i ratar i stočar, sve po potrebi. Tito je imao stotinu ruku, nogu, a najviše ušiju. I s godinama shvatite da vam je taj Tito ušao u sve pore života, da su njegovi pretorijanci i fanatizirani sljedbenici sveprisutni. Tito je odjednom za dio polururalnog i polupismenog stanovništva, i za dobar dio intelektualne poslušne elite, postao Šiva ili Buda kojemu su se klanjali, gotovo u transu, i s ozbiljnim uvjerenjem da se klanjaju onome koji je mjera univerzuma i njihovih malih ali značajnih života.

Pogansko božanstvo

Dakle, Tito. Kad asociram to ime, osjećam prazninu, muk. Analiziram značenja, semantiku tog infantilnog dvosložja, u kojemu se krije usud hrvatskog, neću reći, jugoslavenskog komunizma. O hrvatskom komunizmu sada govorimo jer o njegovoj se biti šuti, jer o njemu govoriti znači dodirnuti skrivene savjesti, iluzije i samoobmane iz onih masa koje su klicale svome poganskome bogu. Jugoslavenski komunizam do sada je služio kao izgovor i azil hrvatskom komunizmu. Međutim, potonji je bio oportuni sprovoditelj prvoga, i nikad se njegova savjest nije prijekorno i ozbiljno preispitala na kraju drugog milenija, i njegovog, komunističkog, zlokobno vedrog stoljeća. U pojmu Tito skrivena je sva podsvijest hrvatskog komunizma i sva njegova nečista savijest. Tito se vraća u našu stvarnost, još grotesknije nego što se može iz ove perspektive sagledati kao objekt negdašnjeg obožavanja masa. Jedan blasfemični, jadni, otužni kult, ponovno postaje mjera hrvatskom društvu i njegovoj budućnosti. Tita se opet priziva, i Tito je opet slavljen, u dušama obožavatelja jednako strasno i bezumno, kao prije trideset ili četrdeset godina. Da nas netko pita, recite, tko je doista bio taj Tito – što bi odgovorili? Što kazati, a da ne bude laž koju je već dematirala povijest? Što kazati, a da ne bude tlapnja političkog somnambula?
Tito je bio jedva upamćeni dio mog djetinjstva i frustracija moje mladosti. Tito je za mene bio odraz praznine i obmane doba u kojemu sam živio i koje mi nije dozvolilo da ozbiljno računam na vlastitu budućnost. Tito je za mene pojam koji oduzima budućnost, i kao svaki idol, kao svaki kumir, onaj koji proždire duh, sjećanja i privatnost. Tito je bastard povijesti koji opet oživljuje i kojeg se užasavam jer on se predstavlja benignim kao nostalgija za mladošću. Sjećam se njegovog lika: niski trbušasti čovjek, hladan, ohol, pod tamnim naočalama, nepristupačan. Sjećam se kad bi nas pokupili iz škola s pionirskim kapama i maramama, tutnuli nam papirnate jugoslavenske ili crvene partijske zastavice u ruke na bijelim tankim drvenim štapićima, i vodili nas na dočeke «druga Tita», obično u zračnu luku. Upinjao bih se ne bi li vidio to božanstvo, ali jedino što sam upamtio od lika «najvećeg sina naših naroda i narodnosti» bila je ruka koja bi sa stražnjeg sjedala gotovo mehanički mahala, i neku sjenku s naslonjača koja je mogla biti tko zna čija. Tito mi je tako ostao u sjećanju kao ruka koja maše i neodređena spodoba iza zatamnjenih stakala čiji je prolaz izazivao ovacije masa. Nakon toga mnoštvo bi se razilazilo ozarenih lica, kao da je stupilo u doticaj s nekim prorokom, ili je doživjelo vrhunaravno prosvjetljenje. Očito je da kult ličnosti proizvodi određeni pseudoreligijski učinak, da je riječ o kultu koji imitira obožavanje poganskih idola. Ljudi nisu više vidjeli sliku čovjeka od krvi i mesa, nego vlastitu utopijsku projekciju, ideal koji ih je uvjeravao da ih ovog trenutka, izravno uvodi i inicira u blaženstvo, u novi, ljepši život.

Snaga tog virtualnog svijeta bila je zastrašujuća. Totalitarizam najviše opstaje zahvaljujući strahu, ali i utopijskim projekcijama u glavama ljudi koji taj strah neutraliziraju upravo suludim vjerovanjem u utopiju koja se ruši pred njihovim očima. I što se snažnije ruši, to su je oni žešće spremni braniti. Nijedan totalitarizam ne bi opstao toliko dugo da ne zaposjedne svijesti mnogih, da ne djeluje na neki način sugestivno i hipnotički. U čemu je bila sugestija Titova lika, tko ju je stvarao i održavao gotovo cijelu polovicu dvadesetog stoljeća među Hrvatima, koji su u većini, bili ipak katolički narod? U dijelu hrvatskog naroda, Tito je imao negativne konotacije, njegovo ime je izazivalo na jednoj strani tjeskobu, koliko na drugoj oduševljenje. Kako se moglo dogoditi da njegova paradigma na trenutak pobijedi, i da se danas nakon krvavog rata, opet razbuđuje, iako je njegova vladavina bila tako suptilno demonska? Fascinacija Titovim kultom prisutna je među Hrvatima i na pragu trećeg milenija, štoviše, ona doživljava svoj novi zamah, bilo kao fanatizirano ispovijedanje stare komunističke ideologije, bilo kao građanski socijaldemokratski, antitabu trend, kao izraz salonskog političkog snobizma. Tito se otkriva kao hrvatska politička podsvijest desetljeće nakon što su upravo Titovi bastardi krenuli u rušenje Hrvatske. Pokazalo se da je kult titoizma među Hrvatima dublje ukorijenjen nego što se moglo i zamisliti koncem sedamdesetih i osamdesetih godine.

Štafeta kao totem

Štafeta mladosti za Titov rođendan bila je jedan od komunističkih ideologijsko-magijskih obreda inicijacije infantilne zavedene mladeži i njezinog objedinjavanja u kolektivističko-sportski duh koji je trebao osigurati svaku daljnju godinu diktatorovog života. Tito se kao veliki zloduh hranio mladošću i nedužnošću indoktriniranih, kao što se čitav perverzni partijsko-vojni aparat hranio uništavanjem ljudskih prava i pojedinačnih sloboda u društvu, utapajući ih u kolektivitet koji je proždirao svaku osobnost. Jedan od najvećih zločina komunizma je zastrašujući mehanizam uništavanja ljudske intime i osobnosti. Nasilje nad duhom i dostojanstvom ljudske osobe komunisti su provodili razrađenim psihološkim metodama najsuptilnijeg i najdemonskijeg mučenja. Razarali su samu strukturu ljudske osobe, pretvarali čovjeka u tupi, obezličeni objekta, u zombija koji je spreman izdati rođenog oca i majku. Najgore je što je taj sustav preuzimao forme benignosti u kasno doba Titove vladavine. Nakon dva desetljeća uništavanja ljudi, sustav je sedamdesetih donekle sofisticiran i prividno otvoren prema zapadnoj Europi, čime je osigurao svoj politički legitimitet u međunarodnim krugovima i stvaranje fame o «socijalizmu s ljudskim licem». Dogodila se nova faza političkog idiotizma: titoizam je doživio prešutnu amnestiju od vlastitog roblja, jer nije bio tako rigorozan kao staljinizam, i jer je bivša Jugoslavija bila bliža Zapadu od zemalja sovjetskog bloka!? Možda je teško priznati tu činjenicu, ali do tada je većina Hrvata bila potkupljena i indoktrinirana titoističkim sustavom po inerciji društvenog oportunizma i pristajanja na lakši oblik diktature, što sluganstvo čini još gorim! Činilo se da je dio hrvatskog naroda beznadno jugoslaviziran i ateiziran. Posljedica klanjanja poganskom idolu bilo je veliko otpadništvo od Boga. Sve je upućivalo na nacionalnu katastrofu. Iz tog aspekta, hrvatsko buđenje devedesete godine bilo je veliko čudo, i pouzdan znak djelovanja Božje Providnosti. Hrvatima je do tada prijetio samozaborav i uništenje prema svim kriterijima ljudske logike. Naprotiv, dogodilo se u hrvatskoj povijesti nezapamćeno nacionalno preobraženje.
Danas mi se svi ti simboli i paradigme titoizma, od štafete i pionira do partijskog nadzora nad ljudskim životima čine kao povijesna fantazmagorija, čine mi se toliko nestvarnima da ne mogu vjerovati da su mase ljudi živjele vjerujući u takvu stvarnost. Totalitarna stvarnost u svojoj jezovitosti je jednako i groteskna i fantastična jer ustanovljuje sustav koji ide protiv zdravog razuma i protiv elementarne ljudskosti. Kako takvi sustavi uspijevaju nestvarno pretvoriti u stvarnost, noćnu moru u svakodnevicu na koju mase otupljuju? Kad se strah od nepoznatog i strah od progona pretvori u kolektivnu podsvjesnu strukturu, u racionalizirano odbijanje stvarnosti, onda se otvara prostor iluziji, utopiji koja usred užasa sugerira stvarnost raja. Obrana iluzije postaje samoobrana, zapravo odupiranje istini i realnosti – svaki čovjek čvršće psihičke strukture, svaki lucidniji i inteligentniji čovjek koji pruža otpor ospjeni postaje neprijatelj čuvarima sustava obmane i samoobmane. Totalitarizam ima svoj korijen u strahu masa, u potrebi za lažnom sigurnošću – on je uvijek i kolektivno plaćanje žudnje za zemaljskim rajem, dokaz da je raj nedohvatan bez Božje milosti. Raj kojeg stvara čovjek redovito se pretvara u pakao. Titoizam je nudio lažnu sigurnost masama. Stvorio je nepropusni ideološki sustav sa svojim primitivnim simbolima i propagandom, i lažni socijalni mir koji se temeljio na dogovornoj ekonomiji održavanoj stranim kreditima i zaduženjima koja su osamdesetih dosegnula vrhunac.

napisao Zoran Vukman

(Odlomak iz knjige „Hrvatska ni crvena crna“ Zorana Vukmana, objavljene 2003. godine a tako aktualne i danas, 12 godina nakon. U Hrvatskoj kao da vrijeme ne teče.)