Martin Raguž protiv HDZ 1990
Ovih dana dolazi vijest kako je HDZ 1990 izbačen iz vlasti Hercegbosanske Županije (HBŽ), odnosno kako će parlamentarnu većinu u toj prostorno najvećoj županiji Federacije*, uspostaviti HDZ, SDA, SNSD uz potporu još tri dodatna zastupnika.
Ova lokalna vijest odmah nas podsjeća na fascinantnu činjenicu kako je ta stranka mogla danas uživati u komadu vlasti na svim razinama (a to njeni članovi neosporno žele), samo da je htjela u HNS…
Čudni potezi
Velika je misterija bila oko toga što ili tko stoji iza mnogih “čudnih poteza” koje je Martin Raguž povlačio u mjesecima prije izbora, a za koje je bilo svima očito da čine ogromnu štetu stranci HDZ 1990. Kao da ga je bila napustila pamet. Naprimjer, zašto odbiti koaliciju s HNS-om, koja bi njegovoj stranci osigurala dio vlasti na svim razinama (a time i uhljebljenje članovima stranke), i to neovisno o broju glasova? Zar je Martin stvarno mislio da HDZ 1990 samostalno može pobjediti ili biti važan faktor pri uspostavi vlasti na bilo kojoj razini? Tko je stajao iza tih čudnih poteza? Neka ambasada? Tajni protagonisti neke “nove Platforme”?
Sada kad su izbori prošli, možemo zauzeti komotnu poziciju analitičara poslije bitke.
Pa krenimo.
Ok, točno je da Martina simpatiziraju u pojedinim ambasadama (ipak vjerojatno u manjem razmjeru od negove vlastite samohvale u “podršku koju ima”), međutim osim samog navijanja, realno nikakvu konkretnu pomoć sa pretpostavljenih adresa nije dobio.
Čini se je da je odgovor ipak puno jednostavniji, i da je iza Martina Raguža stajao – Martin Raguž.
Privatizirao stranku
Ovdje ćemo vidjeti da Martin nikako nije poludio, niti ga je logika u ijednom trenutku napustila, čak ni kada je “najluđe” poteze povlačio, nego da su zapravo fundamentalne pretpostavke onih koji su ga proglašavali da je “otišao na kvasinu” bile krive. Neke stvari su bile uzete zdravo za gotovo. Prva stvar uzeta zdravo za gotovo, jest to da je primarni interes Martina nakon što je preuzeo HDZ 1990, bilo osvajanje što više glasova za njegovu sada već privatnu stranku, te ulazak u vlast.
Naravno da je interes Martina jačanje HDZ 1990, nije toliko poludio da navija protiv stranke za čije se preuzimanje toliko grčevito borio. I uspio u tome. Međutim interes stranke nije bio njegov primarni interes. Primarni interes je očito bio – njegova opsesija da nastavi privatni uspon i dosegne “tron”, odnosno najvišu političku funkciju koju neki Hrvat u BiH može obnašati – a to je funkcija člana Predsjedništva. Prvi Hrvat. Prvi Među Jednakima. Predsjednik BiH. Dobro, možda jedan od tri. Poslije toliko godina, možda i dekada pripremanja Mladog Martina, pažljivog promatranja, osluškivanja i vrebanja, strpljivog čekanja da postane predsjednik stranke, konačno mu je to uspjelo! Ali kad malo gledamo, biti predsjednik stranke samo po sebi i nije bog zna šta u današnjim vremenima. Kao ni “imati fakultet”. A to je vjerojatno brzo shvatio i Martin. Stoga logičan slijedeći privatni izazov je bila najviša pozicija koju se u BiH politici može dobiti, i logična kruna njegove karijere kojoj je očito sve (a posebno interese stranke) podredio. Interes stranke je drugorazredni. **
Realno, članstvo te stranke ima dva glavna interesa, kao i članstvo svake druge stranke:
1. osvojiti što više glasova
2. osiguranje sudjelovanja u vlasti i uhljebljenje za kadrove stranke, čak i kada glasovi zaštekaju
Čudni potezi (koji su često više rastjerivali nego privlačili hrvatske glasove, te smanjivali Devedesetkin koalicijski potencijal prema drugim hrvatskim strankama) su objašnjavani raznim teorijama, koje su se kretale od “naznaka nove Platforme”, do toga da je Martin naprosto “izgubio dodir s realnošću” i “potpuno poludio” nakon što je postao predsjednik stranke.
Ipak, odmakom od izbora, stvari oko Martina Raguža postaju nam iskristalizirane, a svi njegovi “čudni potezi” postaju daleko jasniji, pa i savršeno logični ako prihvatimo Martinove stvarne motive i osobni poredak prioriteta. Sudjelovanjem u HNS-u Martin se ne bi mogao kandidirati za poziciju člana Predsjedništva. A gledajući broj glasova koje je skupio ovom diverzijom ka bošnjačkim glasovima, njegova procjena da ima šanse postati član predsjedništva možda je bila optimistična, ali nikako nerealna. Kakogod, težnja za postizanjem novog rekorda u osobnoj karijeri bila je daleko važnija od interesa stotina članova stranke koji ovih dana upravo razmišljaju gdje su se mogli uhljebiti “samo da smo bili u HNS-u”…
Razna uhljebljenja
Ironija je da se Martin okružio ljudima koji su po karakteru apsolutno slični njemu- politiku vide kao pozornicu za akcelerirani osobni napredak, uspjeh i karijeru. I vjeverice s drveća u mostarskom parku Zrinjevac se podsmjehuju kada vide kako je Martin za*ebao sve te “male Martine” kojima se okružio nakon čistke stranke od protivnika. No kako ni Mali Martini nisu od jučer, niti su vesla sisali (kao ni Martin uostalom), naravno da možemo očekivati napuštanja te stranke od strane nezadovoljnika, a ovih dana i vidimo nešto na tom tragu. Mogu zamisliti kako se nasamareno osjećaju članovi koji su tu zbog uhljebljenja.
Konačni zaključak: Martinove koze su ipak cijelo vrijeme bile na broju.
~Rabbi MO~
Bilješke:
*vjerovali ili ne, HBŽ ima površinu 40% Crne Gore.
**Niti Lijanović se ne brine ni 1% o NSRZB kao takvoj, nego mu služi kao Vampire Squid preko koje sisa i izvlači milijune KM novca iz institucija Federacije i kantona u čijim vlastima sudjeluje. Zatim je tu primjer Lagumdžije i njegove također privatne opsesije da bude “premijer BiH”. Nakon što mu to nije uspjelo, potpuno je poludio a jedna od posljedica je bila i uništenje SDP-a BiH. Iz perspektive Hrvata BiH, zbog uništenja te netolerantne staljinističke političke organizacije te zbog internacionalizacije hrvatskog pitanja, zaslužuje svakako jedan pristojan spomenik.
posusje-online.com
