Na današnji dan 1993. godine tzv. Armija BiH ubila je 29 civila i 12 vojnika HVO-a u Uzdolu
Danas se u selu Uzdol kod Prozor-Rame obilježava 27. obljetnica ratnog zločina nad hrvatskim civilima i pripadnicima Hrvatskog vijeća obrane.
Pokolj u selu Uzdol ratni je zločin kojega su počinili pripadnici Armije BiH nad tamošnjim autohtonim stanovništvom, Hrvatima. Pripadnici muslimanske vojske Armije BiH upali su u selo Uzdol na krajnjem sjeveru Hercegovine, 14. rujna 1993. godine.
Ljudi su ubijani puškama i pištoljima. Mnogi su dobili metak u zatiljak, neki su izbodeni noževima, kuće su spaljene, a crkva i županijski ured su teško stradali. Mrtva tjelesa djece i staraca su masakrirana.
U selu je ubijena 41 osoba, 29 civila i 12 vojnika HVO-a. Sutradan su u Uzdol ušle postrojbe HVO-a i ugledale stravičnu sliku zločina.
U Uzdolu je na spomen na taj zločin podignut veliki drveni križ na kojem je ugrađen još 41 mali križ i na svakom zapisano ime i prezime, dan rođenja i smrti pojedine uzdolske žrtve.
Da bi se ovaj strašni pokolj nad Hrvatima katolicima u Bosni i Hercegovini otrgnuo zaboravu, snimljen je 2014. godine dokumentarni film ”Uzdol 41”.
O Uzdolu se mnogo toga pisalo, većinom o obljetnici kada bi se bilježilo misno slavlje i nazočna politička svita, od obljetnice do obljetnice. Evo i jednog jedan starog članka, starog koliko i pokolj na Uzdolu, koji je pronašao portal Hercegovina.info. Evo kako se o Uzdolu u Svjetlu riječi pisalo izbliza – u rujnu 93, kada se zločin najjasnije i vidio. Naslov mu je Tko je kriv za zločin u Uzdolu?
Članak iz ’93: Tko je kriv za zločin u Uzdolu?
Dogodio se još jedan u nizu stravičnih pokolja nad Hrvatima u Bosni i Hercegovini koji su izvršile spodobe u uniformama tzv. Armije BiH. Grozota i najnovijega zločina ubija strahotom pomisli da akumulacija mržnje može ljudsko biće svesti do tako niske granice koja je i ispod razine divlje zvijeri. Djeca, žene, starci i starice, ubijeni i izmasakrirani u krevetima, na spavanju, ili upucani u leđa dok su bježali niz put, strahotno su svjedočanstvo o ubojicama koji čak nisu ni zvijeri preobučene u ljudske likove, nego nešto još niže, nešto iz začaranoga svijeta zlih duhova ili bezličnih neživih robota, Onaj tko takvim spodobama daje oružje u ruke i šalje ih u tobožnju obranu narodnih interesa zločinac je, bez dvojbe, veći i gori od njih samih. No, zločin na Uzdolu je ujedno granica preko koje se zaista dalje ne može ići, iza koje se ne može šutjeti u ime bilo kakvih tobožnjih hrvatskih interesa i probitaka, a pogotovo ne u ime licemjerja hrvatskih informativnih glasila i hrvatske politike kojim se svi ovakvi zločini eksploatiraju.
Ne zna se, naime, što je stravičnije: ili besramna politikanska radost hrvatskih dopisnika iz svjetskih metropola kojom su popraćena izvješća o tome kako su zapadni mediji ipak zabilježili ovaj zločin i prokomentirali ga u korist Hrvata ili pak bezdušnost kojom hrvatska politika iznova iz pokolja nad nezaštićenim Hrvatima bezdušno pokušava iscijediti poene za sebe bučno usmjeravajući pozornost javnosti i očajne rodbine pobijenih isključivo na zločince. Monstrumi koji su ubijali i djecu u krevetu jesu zločinci, ali hoće li se itko već upitati što su radili oni koji su dopustili da monstrumi pristupe djeci na spavanju? Gdje je ta vojska koja brani hrvatski narod? Gdje su zapovjednici iliti časnici koji organiziraju život u ratnoj zoni? Hoće li itko od njih odgovarati za propuste koji su omogućili da horda divljaka prodre u selo i pomori nejačad, žene i starce, pa čak i vojnike na spavanju? Neće, nitko neće odgovarati kao ni dosad jer svi propusti hrvatske politike u Bosni i Hercegovini uvijek imaju unaprijed spremno opravdanje, upakirano u parole. Dovoljno je reći da su muslimanski zločinci bili brojniji i već je zločin na Uzdolu opravdan a savjest hrvatskih vođa, ako je uopće imaju, umirena.
A upitate li one koji su za dlaku izbjegli pokolj i, ni sami ne znajući kako, uspjeli pobjeći ispod noža, reći će vam da se selo Uzdol nalazi samo tri stotine metara od neprijateljskih linija; da usprkos tome nekoliko rovova na liniji nije bilo popunjeno(bili su prazni); da su upravo onuda ležerno i bahato zločinci prošli i ušli u selo; da su pucali i klali po selu dok su branitelji i dalje mirno sjedili u rovovima ne sluteći što im se iza leđa radi(pucnjava ih nije zbunjivala jer nedisciplinirani vojnici pucaju selom kad im padne na pamet!); da je u seoskoj školi spavala čitava smjena vojnika a pred zgradom nije bilo straže, da su se zločinci, odslavivši svoj kanibalski pir, bez većih gubitaka istim putem vratili, ostavivši poruku da će tako uskoro doći i u Prozor. I hoće, ako organizacija obrane bude i dalje ovako funkcionirala, ako disciplina među vojnicima i postrojbama i dalje bude na ovakvoj visini i ako i dalje nitko za to nikome ne bude polagao račune.
Bit će još pokolja na radost dopisnika hrvatskih medija iz inozemstva i umirivanje savjesti hrvatskih političkih vođa. Samo, nakon kojega od njih će javnost postati svjesna da je i onaj tko zločin nije spriječio, a javio se da to hoće i može, također odgovoran za zločin? Na to ćemo, čini se, dugo još morati čekati. Do posljednjeg Hrvata u BiH!
Vrisak.info
