NIKOLA VRANJKOVIĆ: Kuva se čorba

Opet ja malo kasnim, ali evo me opet. Neumorno pišem, i živim u nekom pogledu koji se križa između dvije strane; europske i balkanske. No, u nekim svojim razmišljanjima shvatio sam da nikada neću biti dio Europe. Ne geografske, političke i svih čuda po kojima Europa seže do drevnog Stambola. Ovdje mislim na sebe, svoj lik, djelo i ponašanje.

Prije nekog vremena lunjajući po Youtubu tražeći nešto što će nasmijati, a u drugu ruku i nasmijati, naletio sam na jednu monodramu. Upadljivog imena ‘Gastarbajter’. U sat vremena Đuro Kosac, bosanski Srbin je ispričao cijeli svoj život. Od teškog djetinjstva, odlaska u Švicarsku, dovođenja braće u tuđinu i svih događanja koje je proživilo puno ljudi ovdašnjeg dunjaluka. Sve je to ispričan kroz smijeh i suze, onako kako su to pričali moji, vaši i njihovi. I već na samom početku, ima jedna rečenica koja će nas gdje god mi bili, činiti našima, bez obzira gdje živjeli.

‘Dođem u Vinkovce i ne mogu naći željezničku stanicu. Pitam gdje je, kažu prođi kroz park. Pitam ja di je taj park, oni pokažu. Kad ono šuma, gaj…’

Tako i je, kad bolje razmislim. Život nas vuče nekim šumama, gajevima, koji su svuda isti, samo imaju druge nazive. No, sve mi se više čini da je preko Alpa neki bolji svijet. Jer ovdje se kuva opasna čorba.

Svakim danom svjesni smo da se BiH počela rušiti strmoglavije nego ikada. Temelji su popucali toliko da mi se čini da kroz njihove rupe vidim ratove, vidim kako se prošlost jezivo smije i jedva čeka iskočiti nazad. S druge strane, moji ideali i moja država možda iskoče iz tog naftalina u kojem se krije sve i svašta.

U Srbiji sve više dolazi do ‘deja vu’ politike, koja se događala devesetih. Više gluposti nego incidenti. U Hrvatskoj ljude iznose iz Sabora, ljudi iz kontejnera iznose boce, a isti klanovi kao i inače, ne rade apsolutno ništa. Ništa se ne pomiče, ali doslovno ništa. Svakim danom sve više ljudi odlazi prema zemljama Troje (Njemačka-Austrija-Švicarska), a u novije vrijeme Irskoj. Sve se to već događalo. Ekonomska kriza, odlazak radnika, teroristički napadi koji su postali normalni na tjednoj bazi. Sve je to završilo na jedan vrlo jednostavan i prost način: RAT.

Zato mi se nekad čini da je najbolje otići na mala vrata, dok nitko ne gleda i ne pita. Kao Đuro, otići u Švicarsku, raditi i zarađivati pošteno, gdje plaća ne kasni. Ali zato prođe život, prolazi život i mladost, prolazi sve za što mislimo da neće proći nikada. Što će biti od nas, samo Bog zna. Ali da se kuva čorba, to već znaju i oni koje ne zanimamo. Čorba opasno dimi, a nitko ne podiže poklopac.

Posušje.net/Nikola Vranjković