Nit’ je rimski, nit’ turski
Iščitavajući čuveni Šematizam fra Petra Bakule za potrebe pisanja prethodnih dvaju Crtica, ponovno se upoznah s podatkom kako se u 19. stoljeću uvriježeno tvrdilo kako je mostarski Stari most izvorno rimskom građevinom, a takove su tvrdnje u vremenu austrougarske okupacije postale službenima i održale se na životu sve do kraja Prvoga svjetskog rata, u nekim slučajevima i tijekom 1920-ih godina.
Fra Petar 1867. piše: Ali iako je dokazano da Turci nisu utemeljili ovaj most, ipak ni učenjaci nisu sigurni, tko je izveo ovo veliko djelo. Svi se slažu da je to bio neki od rimskih careva. Ali koji je taj bio, nitko ne zna pravo reći. Međutim, luk šiljate konstrukcije odaje više bizantinski i gotski stil nego rimski. Ništa se ipak stil ne protivi da su Rimljani gradili ovaj most. Tko bio da bio njegov graditelj, slava mu je potvrđena kroz toliko vjekova. (…) Nadalje, most je duša grada. On drži promet ne samo između Neretvom podijeljenoga grada nego i promet između cijele Bosne i Metkovića. I Turci su uvelike cijenili njegovo vrlo nužno postojanje. Stoga gornje kamenje posipaju pijeskom da se trenjem ne troši. Ne dopuštaju da se išta vozi kolima, da se ne uzdrma. Taj most s njegove četiri kule, među kojima su dvoja velika vrata s jedne i druge strane, općenito nazivaju gradom. Kule su na četiri kata (od temelja i više) i služe djelomično za stroge zatvore, a djelomično za spremište zapaljivog praha. Kule sigurno od početka nisu bile izgrađene do sadašnje visine iznad mosta. Gornji rad je, naime, slabiji, i možda odaje tursko djelo.
Pripisivan Trajanu, Hadrijanu…
Još su, naime, prije Berlinskoga kongresa (1878.) i istiskivanja višestoljetnoga turskog okupatora s ozemlja današnje BiH, svi veći kameni mostovi ovoga podneblja općeprihvaćeno proglašeni rimskim djelima. Engleski je putopisac John Gardner Wilkinson izgradnju Staroga mosta pripisao rimskomu caru Trajanu (vladao Rimom od 98. do 117. godine) ili njegovu nasljedniku caru Hadrijanu (bio carem od 117. do 138. godine), zapisavši kako je, navodno, nekada na mostu postojao napis s imenima te dvojice careva.
– Turci tvrde da ga je sagradio Sulejman Veličanstveni, ali mi je vezir, kad sam ga upitao za nadnevak gradnje, rekao da, iako neki tvrde da ga je sagradio sultan, most je bio na mjestu mnogo prije njegovog doba i vjerojatno su ga sagradili pogani – zabilježio je Wilkinson 1848. u svojemu djelu imena Dalmacija i Crna Gora: s putovanjem u Mostar u Hercegovini i osvrtom na slavenske nacije, povijest Dalmacije i Dubrovnika, uskoke itd. (Dalmatia and Montenegro: With a Journey to Mostar in Herzegovina and Remarks on the Slavonic Nations, the History of Dalmatia and Ragusa, the Uscocs etc.).
Ruski akademik Aleksandar Giljferding, koji je 1856. imenovan konzulom Ruskoga carstva u Sarajevu, također je o Staromu mostu pisao kao o rimskomu zdanju, a na Trajana kao graditelja vratio se i engleski arheolog i antropolog Arthur John Evans 1875. godine. Prvi među strancima koji su počeli dovoditi u pitanje pobrojane tvrdnje bili su češki povjesničar Konstantin Jireček i čovjek čijim sam se pisanjem o Mostaru bavio u Jukinim crticama 14, 16, 22 i 30, Nijemac Robert Michel.
Zanimljivo je kako je austrougarska pošta, krajem 19. i početkom 20. stoljeća tiskala dopisnice s motivima bh. gradova, a na onima sa Starim mostom pisalo je Römerbrücke. Jednako su postupali i neki domaći izdavači, pa su mostarske razglednice toga vremena, najvećma u izdanju čuvene knjižare Pacher & Kisić ostale u povijesti s istim napisom ponad mostarskoga kamenog svoda nad Neretvom. Spomenuta je knjižara 1930-ih provela opsežni dotisak na ranije izdanim razglednicama, pretiskavši naziv Rimski u Stari most.
Podrijetlo bosanskohercegovačkoga spomeničkog naslijeđa do današnjih je dana uglavnom rasvijetljeno, a 1931. godine turski je povjesničar Ahmet Refik u svojoj monografiji imena Mimar Sinan, objavio dokument iz 1568. godine i nepobitno dokazao kako je graditeljem najpoznatijega mostarskog mosta Hajrudin, učenik velikoga otomanskog graditelja Kodže Sinana, inače tvorca čuvenoga višegradskog Mosta Mehmed-paše Sokolovića.
Nad nabujalom Neretvom, spašavao luk mosta
E sad, kada ga nazvaše Starim? Prema turskim dokumentima iz 16. i 17. stoljeća, nazivan je Sultan-Sulejmanov most, a u određenim pisanjima ističe se kako su ga Mostarci do kraja 19. stoljeća nazivali Velika ćuprija ili samo Ćuprija. Jedna od izglednijih tvrdnji jest ona iz monografije dr. Jusufa Mulića iz 2009. godine, imena Ćuprija sultana Sulejmana-hana u Mostaru, poznata kao Stari most. On piše kako su Stari most tim imenom počeli nazivati nakon izgradnje željeznoga mosta na mjestu današnje Musale. Kao digresiju, spomenut ću i dvije osobito impresivne zabilješke koje za Stari most Mulić iznosi, a to su kako je akrobat (pehlivan) 1926. prešao pod Starim mostom Neretvu preko zategnutoga užeta i kako je iste godine zrakoplovom ispod njegova luka proletio vojni pilot, Dubrovčanin Nikola Obuljen, zbog čega je kažnjen s tri mjeseca zabrane letenja.
Da se vratim na fra Petra Bakulu… Lako je shvatljiva njegova izrazita netrpeljivost prema Turcima koji su desetljeća pa i stoljeća okrutne vladavine, uz izuzetak rijetkih naprednijih vezira, paša i begova, uložili u zatiranje kršćanske autohtonosti ovoga podneblja. On ne može niti zamisliti mogućnost da su Turci napravili tako veličanstveno zdanje poput Staroga mosta, kojega opisuje sljedećim riječima: Taj most svojim kolosalnim temeljima s ovu i s onu stranu Neretve pritište vrlo tvrde pećine. Svaki i pojedini kamen u njemu pa i onaj temeljni, bijel je i vrlo tvrd, vrlo vješto izrađen i dotjeran tako da sastav jedva možeš opaziti, čini se kao jedna ne više stijena. Ima samo jedan luk visok 90 rimskih stopa. Na četiri kraja četiri kule drže čvrsto temelje mosta.
Zašto sam se vratio fra Petru? Jer on nadalje piše kako Stari most, ako uopće ima koju manu, onda je to previše oštar luk.
– Međutim, prevelika nabujalost Neretve i tu manu čini malom. Nedavno se, naime, dogodilo da je poplava noseći drveće iz Bosne, zatvorila svu visinu luka. Dok je mostu prijetilo rušenje trebalo je, spustiti u korpi nekoga odvažna čovjeka, da otpila nekoliko grana i tako oslobodi most od žalosnog udesa. Taj junak bio je Ante Ančić iz Mostara. Čini se da je graditelj mosta predvidio slične slučajeve kad je dizao luk – piše fra Petar, ostavivši u vječnosti spašeno ime toga hrabrog Ančića.
Bio je i ostao neretvanski i mostarski
Stara vrela čuvaju mnoštvo zapisa o zbivanjima u kojima je Neretva prijetila vitkomu luku Staroga. U jednoj od zabilješci stoji kako se 22. listopada 1713. Neretva izlila po Musali i po Mejdanu i doprla do luka mosta. Velika je poplava zabilježena i 1791. godine, a 23. listopada 1851. Neretva potapa Kujundžiluk. Ostalo je u gradskomu sjećanju kako se nabujalu Neretvu, nekada 1870. godine, s vrha mosta moglo čibukom zahvatiti. Velika je poplava zabilježena i 1959. godine.
No, nije se samo priroda igrala sa Starim, kojeg je u travnju 1941. kanila srušiti Kraljevina Jugoslavija, a eksploziv iz njega uklonili mostarski rudari Mijo Knezović, Tomo Mijan i Jozo Petrović. Navodno su Talijani 1943. (misleći da će, nakon Bitke na Neretvi Titovi partizani krenuti na Mostar) od dizanja u zrak odustali (rupe za mine već su bile prokopane u kamenu luka mosta, s obje strane), povjerovavši upravo u one ranije tvrdnje da je most izvorni rimski. Srbi su ga 1992. ponovno htjeli na dnu Neretve, kada je Malopoljac D. Piljević bio poslan aktivirati napravu koju je još 1991. u most ukopala JNA. Piljević je, pokušavajući izvršiti zapovijed, poginuo. HVO u lipnju 1992. oblaže čitav luk Staroga mosta debelim daskama, vrećama s pijeskom i automobilskim gumama. Sve je Stari preživio osim rata HVO-a i Armije iz 1993. godine, kada više (nakon poplava, miniranja, lažiranja i svakojakih trpljenja) nije mogao… Jedni će reći od tenkovskih granata, drugi od onoga zaostalog JNA eksploziva… Otišao je kombinaciji svega toga… Skočio u prasku…
Izronio je, nit’ rimski, nit’ turski, nit’ od ovih, nit’ od onih, već samo onakov kakov je i bio – neretvanski i mostarski!
Darko Juka/Prvi.tv
