Novi hladni rat je davno počeo, vodi se drukčijim metodama

Dok se većina svjetskih medija posljednjih tjedana pita je li na pomolu novi hladni rat između Zapada i Rusije, a čelnici obiju strana uporno pokušavaju takve konstatacije demantirati, činjenice pokazuju da je hladni rat već davno započeo samo se u praksi provodi malo drukčijim metodama nego što je bio slučaj u drugoj polovici dvadesetog stoljeća.

Ostavimo li sa strane intervencije Sjedinjenih Američkih Država u Iraku i Afganistanu, kao i uključenost njezinih tajnih službi u podizanju pobuna na Bliskom istoku koje su kasnije nazvane Arapskim proljećem, konkretne hladnoratovske poteze svakako možemo pronaći u organizaciji rušenja Janukovičeva režima u Ukrajini i događanja na trgu Majdan koji su tome prethodili.

S druge strane, Rusija, koja pod Putinovim vodstvom već godinama čeka priliku i povod za vraćanje na svjetsku scenu i ponovno preuzimanje statusa supersile, jedva je dočekala takav rasplet događaja i uzvratila majdanskoj pobuni jednakim scenarijem na istoku Ukrajine u kojem je većina proruskog stanovništva.

Vraćanje majci Rusiji

Pritom je Putin otišao i korak dalje i izveo invaziju, a potom i aneksiju Krima pripojivši ga Rusiji. Došlo je na taj način do prvog nasilnog mijenjanja vanjskih granica neke države u Europi nakon Drugog svjetskog rata, a rizik od mogućeg protuudara Zapada koji je Moskva preuzela pokazao se opravdanim jer kao i u većini slučajeva dosad SAD, NATO i EU nisu poduzeli ništa osim gospodarskih sankcija prema Rusiji čija je učinkovitost u najmanju ruku upitna.

Ukrajinu tako možemo nazvati prvom konkretnom hladnoratovskom epizodom u kojoj je, koliko god Zapad to htio umanjiti, Putin odnio prvu pobjedu i pokazao da na Rusiju treba ponovo ozbiljno računati. Druga konkretna hladnoratovska epizoda, s obzirom na to da se ne radi o izravnom sukobu Rusije i NATO-a već svaka strana potpomaže zaraćene strane na terenu, događa se u Siriji, gdje se Moskva ponovo pokazala konkretnijom u djelovanju.

Sva ta prepucavanja između Zapada i Rusije vraćaju nas na početak priče i zauzimanje geostrateških pozicija u novom svjetskom poretku gdje se potezanje granica interesa ponovo vraća na dobro poznate linije iz vremena SSSR-a i Varšavskog pakta. Naravno osnovna razlika između tadašnjeg i današnjeg stava Moskve prije svega je u društveno-političkom kontekstu, jer socijalizam i komunizam koji su tada pokušavali širiti i nametnuti danas je davno zaboravljena priča, a rusko gospodarstvo potpuno je ustrojeno na tržišnim temeljima. Ipak, san o vraćanju bivših sovjetskih republika pod utjecaj i okrilje majke Rusije prisutniji je izgleda nego ikad. Takva nastojanja treba prije svega gledati kroz energetsko-ekonomski potencijal tih država, baš kao što je slučaj i u već spomenutoj Siriji u kojoj se osim Tartusa i Latakije, stalnih ruskih baza na Bliskom istoku, nalaze i ogromne energetske zalihe koje Moskva želi kontrolirati. Ne treba, naravno, zaboraviti i da prisutnost u Siriji omogućava Rusima da budu potpuno blizu svog starog suparnika Turske. No vratimo se na baltičko područje, koje se jačanjem Rusije i intervencijom u Ukrajini osjetilo najugroženijim. To su prije svega Letonija, Litva, Estonija i Poljska.

Upravo te četiri države označene su kao područja u koja će NATO početkom iduće godine poslati čak četiri tisuće vojnika, po tisuću u svaku od spomenutih zemalja. Osim ljudstva najavljeno je i slanje raketnih sustava i druge tehnike kao odgovor na 330.000 vojnika koliko se procjenjuje da ih Rusija ima u tom pograničnom području.

Posljednjih se dana spominju i nuklearne glave i njihova moguća uporaba pa su stanovnicima baltičkih republika podijeljene brošure što činiti u slučaju nuklearnog napada, a isto je to kao mjeru opreza napravila Rusija u ruskim gradovima. Ipak, analitčari s obje strane naglašavaju kako je spominjanje atomskg oružja s obje strane samo stvar psihološkog pritiska i kako nitko nije toliko lud da ga zaista i upotrijebi.

Ne žele ponavljanje Ukrajine

Prije nekoliko dana Vladimir Putin izjavio je da Rusija nema nikakvih pretenzija prema tuđem teritoriju te kako u Zapadu vidi partnera s kojim želi dogovorom rješavati svjetske probleme.

– Navodi da Rusija ima pretenzije prema nekoj europskoj zemlji su smiješni – kazao je Putin. S druge strane kao protuargument uvijek u prvi plan dolaze Ukrajina i Krim, no i NATO unatoč gomilanju snaga na ruskim granicama naglašava želju za mirno rješavanje krize.

– Težimo konstruktivnom odnosu i jačoj suradnji s Rusijom, ali na temelju svega što se dogodilo pozicioniranje naših snaga u Poljskoj, Letoniji, Litvi i Estoniji treba gledati kroz prizmu odvraćanja – objasnio je potkraj prošlog tjedna glavni tajnik NATO-a Jens Stoltenberg. Dodao je i da Rusiju ne vidi kao prijetnju, a četiri nova bataljuna NATO-a u tom području razmještaju se kako bi spriječili a ne izazvali sukobe.

Hrvatska važna NATO-u, Srbija glavni saveznik Rusije

Osim zveckanja oružjem na vlastitim granicama, Rusija svoj utjecaj u svijetu pokušava što više proširiti na područja koja su u samoj blizini EU i NATO-a. Stoga ne treba čuditi sve učestalija prisutnost ruske vojske u susjednoj Srbiji koja je tradicionalni saveznik Moskve. Unatoč deklarativnoj prozapadnoj orijentaciji srbijanskog vodstva i nedavnoj špijunskoj aferi s ruskim diplomatskim osobljem, Beograd je najčvšći ruski partner u regiji. S druge strane, Hrvatska je kao članica NATO-a i EU izuzetno važna zapadnim saveznicima, prije svega SAD-u, pa upravo kroz prizmu tih odnosa treba gledati i vojnu pomoć koju u posljednje vrijeme dobivamo.

vecernji.ba