Select Page

ODLAZAK VELIKOG GLUMCA: Ivo Gregurević preminuo u 67. godini

ODLAZAK VELIKOG GLUMCA: Ivo Gregurević preminuo u 67. godini

Želim da me pamte isključivo po ulogama. Nemaju me po čemu drugome pamtiti – rekao je Ivo Gregurović našoj novinarki u veljači prošle godine, ususret svečanoj dodjeli Večernjakovih ruža, gdje je bio nominiran u kategoriji TV glumačkog ostvarenja godine, za sjajnu ulogu Slavka u filmu “Imena višnje” Branka Schmidta.

Brojne reakcije prijatelja, kolega i štovatelja na večerašnju vijest o smrti jednog od najvećih glumaca na ovim prostorima dokazale su da smo Ivu Gregurovića itekako imali po čemu pamtiti i van bogate umjetničke karijere. Međutim, poštujući njegovu želju, nećemo se mnogo baviti drugim aspektima njegova bogatog života. Sam je sebe prije svega definirao kao glumca i takav oproštaj zaslužuje.

Ivo Gregurević rođen je u Donjoj Mahali kraj Orašja 7. listopada 1952. godine. Iako je poticao iz skromne obitelji zemljoradnika Marka i domaćice Jele, talentirani Ivo još kao dječak bio je zanesen idejom da će postati velik glumac. Zato ne čudi da je odmah po završetku srednje škole upisao Akademiju dramskih umjetnosti u Zagrebu.

Prvu značajniju ulogu imao je 1977. godine, kada je u filmu ”Ne naginji se van” Bogdana Žižića odigrao glavnu ulogu provincijalca zaposlenog u Njemačkoj. Iste godine igrao je i Ivana u “Mećavi” redatelja Antuna Vrdoljaka, adaptaciji istoimene drame Pere Budaka smještenoj u dalmatinsko zaleđe u periodu između dva velika rata. Mnogi ga do danas pamte baš u tim ranim ulogama ruralnih i nepripadajućih junaka, iako je još kao mladi glumac sjajno tumačio i rabijatne “narodske tipove” poput otmičara u “Osuđenima” Zorana Tadića, konduktera u “Kraljevoj završnici” Živorada Tomića ili istražitelja u “Životu sa stricem” Krste Papića.

– Nikad prije nisam razmišljao po čemu je neka uloga posebna, a druga ne. Svaka je posebna i nijedna nije jednaka. Lijepo je što glumac može imati tu razliku među ulogama, da je svaka drukčija i da svatko ulogu karakterno može napraviti drukčijom. Nemam više od šest ili sedam dobrih uloga na filmu. Sve je ostalo ili prosjek ili loše – rekao je Gregurević prisjećajući se svojih filmskih početaka.

Ogromnu popularnost stekao je ulogom Netjaka u “U Velom mistu”, igranoj seriji koju je od 1979. do 1981. godine režirao Joakim Marušić prema scenariju Miljenka Smoje, a koju smo baš nedavno iznova mogli gledati na Hrvatskoj televiziji.

Nižući brojne filmske i televizijske uspjehe, Gregurević nije zapostavljao svoju kazališnu karijeru. Godine 1986. postao je član ansambla Drame HNK u Zagrebu gdje je mirovinu dočekao kao prvak Drame. U teatru je igrao u dramama najvećih svjetskih i domaćih pisaca: Shakespearea, Čehova, Gogolja, Krleže, Držića, Smoje…

Kultni film “Čaruga” redatelja Rajka Grlića, koji je zacementirao njegov status u samom glumačkom vrhu, snimio je 1991. godine. U njemu je uz naslovnu ulogu zaigrao i ženski lik snaše.

– Rajko Grlić dao mi je scenarij na čitanje, ali nije mi rekao koju ću ulogu igrati. Ja sam mu odmah jasno kazao da želim Čarugu i da je to moj uvjet ako me želi u filmu. Valjda je to presudilo da je i dobijem – pričao nam je tada Gregurević. Veliko prijateljstvo s Grlićem njegovao je do posljednjih dana.
– Ivo je bio rasni glumac. Izvana tvrd, iznutra mekan. Ne vjeruje ti ništa dok ga ne uvjeriš da znaš što radiš, a kada ti povjeruje, opusti se i igra se s tobom kao dijete. Prekrasno smo se igrali snimajući Čarugu. Sto puta mi je tiho, da ga nitko ne čuje, kazao da mu je to najbolje što je napravio. I ja vjerujem u to. Slavonski hajduk je bio najbliži njemu kao čovjeku, kao bećaru koji je volio život iznad svega – rekao nam je večeras Grlić, prisjećajući se kako su se baš nedavno družili u opuštenoj kućnoj atmosferi.

Iako ga je život odveo na brojne crvene tepihe, Ivo Gregurević u srcu je ostao vjeran svojem Orašju, gdje je 1995. godine pokrenuo Dane hrvatskog filma, koje su mnogi nazivali festivalom Ive Gregurevića.

– Pokrenuo sam to bez ideje da će trajati toliko dugo, ali krenulo je poslije prvog prikazivanja. Publici to puno znači jer je kino prepuno i lijepo je da ljudi vide sve naše najbolje filmove koji su prikazani na pulskom festivalu. Nema politike tamo i neće se politika u to umiješati. Bitno je da se ljudi umiješaju, da napokon hrvatski film bude uistinu hrvatski – rekao nam je o svojem životnom projektu.

Bio je aktivan i u programima prevencije i edukacije usmjerenima na mlade. U suradnji s Ministarstvom znanosti, obrazovanja i sporta godinama je izvodio svoju predstavu/predavanje „Život može biti lijep“ kojom je učenicima osnovnih i srednjih škola govorio o opasnostima uporabe droga, pogotovo onih do kojih mladi mogu najlakše doći. Rado je davao savjete i mladim kolegama glumcima, a među najvažnijim tajnama zanata isticao je kako između svakog snimljenog kadra valja – dobro odspavati.

Nakon gotovo stotinjak filmova, niza uspješnih TV serija i nebrojenih kazališnih predstava, u zreloj fazi karijere stekao je novu popularnost ulogom državnog službenika Marka Kosmičkog u sitcomu “Odmori se, zaslužio si” Gorana i Snježane Tribuson, a glumačku vještinu dokazao je i ulogama u nešto ozbiljnijim televizijskim projektima poput serije “Počivali u miru”.

Među brojnim priznanjima za njegov rad ističu se nagrada Vladimir Nazor, niz Zlatnih arena za glavne i sporedne muške uloge, zatim dvije nagrade Hrvatskog društva dramskih umjetnika, Večernjakova ruža, te nagrada Pedeset godina koju mu je 2015. godine u Motovunu uručila Snježana Bauer, za pola stoljeća neprekinutog rada u hrvatskome filmu. Odjeci njegova rada trajat će još mnogo, mnogo duže.

vecernji.ba

OGLASI

Loading