Općina Posušje može biti ponosna na svoje povijesno graditeljsko i arheološko blago

Iako se čini da je hercegovačka regija relativno male površine, te da je većina njenih dijelova široj javnosti poznata, posebice u smislu prirodnih, geoloških kao i arheoloških osobina, postoje pojedini dijelovi Hercegovine koji su u punom smislu i dan danas velike misterije i potpune nepoznanice široj javnosti, piše portal Megaliti-hercegovina.blogspot.ba

Upravo jedan takav dio Hercegovine nalazi se na njenom najzapadnijem dijelu u općini Posušje, pri čemu ovaj dio Hercegovine predstavlja pravu nepoznatu magičnu zemlju – pravu Terra Magica, s brojnim prirodnim i arheološkim čudima poznatim tek vrlo malom broju ljudi.

Prirodne, geološke i paleontološke, ali isto tako i arheološke, atrakcije svojom vizualnom i pojavnom impresivnošću daju pravi temelj da se ovo jedno od najtajanstvenijih dijelova Hercegovine valorizira i vrijednuje kao pravi mini-nacionalni park, ili svojevrsni geoarheo park Zavelim, budući da je čitav ovaj mistični prostor geografski vezan uz isto tako mističnu planinu Zavelim (1339 m.n.v.) koja se poput kakvog kolosalnog nebeskog bedema uzdiže ovdje posve zapadno od Posušja.

Ovaj tajanstveni dio Hercegovine sadrži nebrojeno mnogo prirodnih i arheoloških atrakcija koje se tek trebaju početi razotkrivati i putem medija široj javnosti prezentirati i popularizirati. Ovdje će se prezentirati nedavno razotkrivenih nekoliko pravih pravcatih atrakcija koji se nalaze na prostoru zapadno od sela Vir te kod sela Podbila. U okviru njih posebno se ističu nalazišta eocenskih fosila, odnosno fosilnih puževa, školjki, ježinaca, te okamenjenog koraljnog grebena eocenske starosti, starih više od 40 milijuna godina, zatim spektakularni kanjon Ričine tzv. Procip koji se pruža neposredno iznad sela Podbila te isto tako atraktivnu ilirsku gradinu, ustvari pravi ilirski megalitski hram koji se nalazi ni više ni manje već upravo neposredno iznad kanjona na samom vrhu njegove sjeverne klisure.

Nalazišta fosila smještena su na pravcu nekadašnjih, starih, i eksploatiranih rudnika boksita gdje su uz same ove stare površinske kopove, ali i uz zasjeke cesta te uz padine brda, prisutni slojevi sivkasto-smeđih laporovitih vapnenaca i pješčenjaka u kojima je moguće pronaći pravu rapsodiju okamenjenih stanovnika eocenskog koraljnog grebena. Najveći broj fosila koji se mogu pronaći su okamine školjki rodova Pecten, Chlamys, Cardium i Lucina, zatim okamine puževa rodova Ampullina i Cepatia, također okamenjeni ježinci rodova Echinolampas i Conoclypus, uz što se još mogu pronaći nebrojeni ostaci okamenjenih koraljnih kolonija u obliku cjevčica ili grana. Ono što daje posebnu draž i pečat ovim nalazištima fosila jest to da je na njima moguće pronaći i ostatke gigantskih okamenjenih puževa vrste Campanile gigantea,s okamenjenim ‘kućicama’ dimenzije preko 40 cm, koji predstavljaju najveće prapovijesne puževe na planeti.

Druga možda i najimpresivnija atrakcija, također prirodnog, geološkog ili bolje rečeno geomorfološkog, karaktera, odnosi se na duboki i nevjerojatno uski kanjon Procip kojim se rijeka Ričina probija zapadno od sela Vir prema dolini sela Podbila te dalje u pravcu jugozapada prema akumulacijskom jezeru Ričice sjeverozapadno od Imotskog u rep.Hrvatskoj. Ovaj kanjon je dosada u medijima, i kod šire javnosti, moglo bi se reći predstavljao jednu potpunu nepoznanicu, a time i misteriju. No, on je toliko spektakularan da se zajedno s uklopljenim ilirskim megalitskim hramom tzv.gradinom na Glavici, tirkiznozelenim tokom rijeke Ričine s brojnim prozirno-zelenim jezercima i kaskadama ili vodopadima, starim mostom i povijesnim arheološkim lokalitetom u Podbili, te zajedno s nalazištima eocenskih fosila, bez ikakve sumnje, odsada, može smatrati i tretirati kao jedno od najzanimljivijih i najvrijednijih prirodno-povijesnih lokaliteta ne samo općine Posušje već i čitave zapadne Hercegovine.

Najveću spektakularnost, ustvari fantastični osjećaj u kojem zastahuje dah, daje dolazak na sami sjeverni rub ovog kanjona te pogled od vrha i ruba prema dolje i čitavom kanjonu. Nevjerojatnom i nemjerljivom osjećaju impresije doprinose forme zastrašujućih okomitih bjelkastosivih vapnenačkih stijena koje upravo kao da su ogromnim sječivom prerezane u dubini više od 150 metara, pri čemu se odvažnim pogledom prema dnu kanjona zamjećuje još impozantniji prizor gdje se vidi kako je širina kanjona u tom nižem dijelu toliko mala da ne prelazi ni 30-ak metara, a na samom dnu možda ni 10-ak metara.

Ustvari, u ovom dijelu zapadne Hercegovine krije se jedan, gotovo potpuno nepoznati, a toliko impresivni kanjon, kojega u simboličkom smislu možemo nazvati ‘Posuškom Paklenicom’ budući da svojim zastrašujućim izgledom okomitih stijena, te prije svega svojom uskoćom dna i padina, podosta podsjeća na popularni kanjon i Nacionalni park u Hrvatskoj. Ovaj fascinantni kanjon je nastao tijekom burne geološke prošlosti pri čemu je izvorni temelj kanjona ustvari jedan veliki ili ogromni rasjed koji je poput velike uske pukotine presjekao u smjeru SI-JZ čitavo izduženo brdo od eocenskih, a dijelom i krednih, rudistnih vapnenaca, da bi kasnije vremenom nadošli tok vode iz smjera sjeveroistoka protekao upravo kroz taj rasjed čime ga je svojim fluvijalnim erodirajućim radom nastavio dubiti sve do današnjeg impresivnog oblika zasigurno jednog od najužih kanjona ovog dijela Europe.

A dodatnoj primamljivosti dolaska i posjećivanja ovog mjesta posebno doprinosi arheološki lokalitet – tzv. gradina u Viru na Glavici. Ova gradina je relativno dobro poznata u stručnom-arheološkom smislu, pri čemu je najranije detaljnije opisana i prezentirana upravo od strane vrhunskog i najboljeg zapadnohercegovačkog terenskog arheologa Petra Oreča u posebnom radu Glasnika Zemaljskog muzeja iz 1977. ‘Prapovijesna naselja i grobne gomile Hercegovine, Posušje, Grude i Lištica’. Svi kasniji ‘pogledi’ ali i interpretacije od ostalih kasnijih arheologa vezano za ovu gradinu bazirali su se, ustvari i jedino su se mogli bazirati na ovom Orečovom prvom istraživanju, budući da nakon njega nije bilo nikakvih, a posebice sustavnih ili detaljnih istraživanja ove gradine.

Već je P.Oreč u svom zapažanju – dao vrijedne opservacije arhitekturalnih osobina ove gradine, međutim koje su nažalost danas od struke u potpunosti ignorirani i zapostavljeni na taj način da se sa ovom vjerojatno najvrijednijom posuškom ilirskom gradinom do sad ništa nije napravilo u pogledu njenog iskopavanja, raščišćavanja te detaljnog istraživanja, a što s obzirom na svoje arhitekturalne osobine ova gradina bespogovorno zaslužuje. Kao što je navedeno gore već je P.Oreč u svom radu – naveo činjenicu da je zapadni zid ove gradine upravo megalitski zid s obrađenim velikim četvrtastim kamenim blokovima, kao i to da ilirska gradina prema pronađenim ostacima lončarije datira najvjerojatnije u željezno doba.

Ove činjenice bilo su dovoljan razlog i povod autoru ovog teksta da posjeti ovu gradinu i ‘malo bolje’ odnosno malo bolje – izbliza promotri arhitekturu ove gradine, odnosno zapadni gradinski bedem. Dolaskom na ovu gradinu te posebice podno zapadnog bedema, autor ovog portala uvidio je jednu izuzetno zanimljivu, i dosada neprepoznatu, arhitekturalnu osobitost ove gradine, a to je da je ova gradina napravljena u tipičnom arhitekturalnom stilu ilirsko-helenističkog graditeljstva, pri čemu u potpunosti podudarno, kao i na gradinama Zvonigrad, Martinovića gomila, Matijevića gradine u Mokrom, Zidane gomile kod Ljubuškog, Ošanića ili Daorsona, Neumskog Gradca i drugih, gradnja bedema je izvedena od velikih, megalitskih, blokova kamena koji su mjestimično, a ponegdje i pomno, isklesavani u velike četvrtasto-bunjaste (bunje) ili pak poligonalne blokove koji su bez maltera precizno u tzv.ciklop metodi slagani unutar zida.

No, ono što je dodatna specifičnost, pa i jedinstvenost ilirsko-helenističkog megalitskog bedema ovdje na gradini u Viru jest najnovije spoznati uvid da su brojni megalitski blokovi, posebice oni u bazičnim temeljnim redovima bedema, načinjeni od vrlo kompaktnih eocenskih, tzv.prominskih, konglomerata koji su jasno vidljivo na brojnim mjestima, upravo isklesavani u megalitske bunje i poligonalne blokove, ponegdje i ogromnih dimenzija dužine oko 2 metra i visine (debljine) oko 1 metra. Impresivna spoznaja dobiva se sagledavanjem samih karakteristika upravo ovih konglomeratnih stijena, pri čemu je potrebno naglasiti kako su ovi konglomerati usljed svoje heterogenosti i kompaktnosti znatno veće težine negoli obični vapnenci ili pješčenjaci, usljed čega su znatno teže podložni obrađivanju ili klesanju, pa se stoga s pravom može zaključiti kako osim što su ovi drevni Praposušaci imali znanja, tehnike i volje da obrađuju ovaj specifičan tip kamena, oni su bili svojevrsni kiklopi s obzirom na jasno vidljive ogromne, preko 2,3 tone teške isklesane blokove konglomerata u bazičnim dijelovima bedema.

Detaljnom prospekcijom ovog zapadnog bedema gradine u Viru autor je došao do impresivnog pa i oduševljavajućeg, uvida da se ispod sadašnje najniže vidljive razine bedema kriju pomno klesani ogromni, monumentalni blokovi konglomerata, možda čak i u dubinu više od dva reda takvih blokova. Ovo je posebno očito na krajnjoj jugozapadnoj sekciji bedema gdje se u jednom dijelu megalitski bedem urušio, no pri čemu se jasno bez ikakve sumnje može vidjeti tipična ilirsko-helenistička osobitost arhitekture bedema s njegovim dobro poravnatim vanjskim licem, odnosno s vanjske strane dobro oklesanim blokovima, posebice pri dnu bedema, čemu dodatnu atrakciju daje zatrpanost posve sigurno najmanje jednog ciklopskog reda monumentalnih klesanih konglomeratnih blokova, ali isto tako i sadašnja očuvana visina bedema na ovom mjestu čak i do 4 metra.

Ustvari, izričito važno je naglasiti kako ova posuška gradina sa svojim ciklopskim zidom na zapadnoj strani predstavlja uz Daorson te eventualno gradinu u Neumskom Gradcu, ilirsku gradinu s najvišim očuvanim bedemom, koji je ovdje na gradini u Viru ostao očuvan u visini oko pa i preko 4 metra i to u dužini oko 20-ak metara, što bez ikakve sumnje ubraja ovu ilirsku gradinu u jedinstveni prapovijesni graditeljski spomenik šireg područja.

Da li je potrebno spominjati i činjenicu, kako usljed dosadašnje već navedene nebrige i ignoriranja ovog ilirskog objekta, gotovo veći dio najmonumentalnijih donjih dijelova ciklopskog bedema je u potpunosti zarastao u gusto šiblje i vegetaciju, pri čemu samo možemo zamisliti kako bi impresivno, atraktivno i monumentalno izgledala ova ilirska građevine kad bi se pomno od sve vegetacije i obrušenog kamenog materijala očistio ovaj zapadni gradinski bedem, a posebice kad bi se još k tomu iskopao do svoje izvorne bazne ravnine s paralelnim čišćenjem megalitskih kamenih blokova te eventualnim restauratorskim ‘potezima’ na mjestima gdje se obrušio.

A ovome još pridodajmo i to kako se ciklopske zidine, danas obrasle grmljem i zatrpane obrušenim kamenim materijalom, pružaju od sjeverozapadnog ruba vršne građevine u dužini preko 35,40 metara u pravcu sjevera, prema čemu možemo i dodatno zamisliti koliku bi sveukupnu monumentalnost proizvelo i detaljno raščišćavanje i iskopavanje ovog bedema. Ustvari ova gradina neporecivo predstavlja pravo još uvijek neprepoznato čudo – prapovijesne graditeljske baštine općine Posušje, koje bi u slučaju eventualnog detaljnog iskopavanja bez ikakve sumnje proishodilo potencijal da ovaj objekt sa svojim ciklopskim zidinama predstavlja svojevrsni brend Posušja.

Kompletan tekst ovog velikog istraživanja, kao i još fascinantnih fotografija možete pronaći na ponuđenoj (link) stranici – Megaliti-hercegovina.blogspot.ba.