POSUŠJE: Učitelji OŠ Ivana Mažuranića na putovanju u Italiji
Mirisi toskanske lavande i hercegovačkog smilja izmiješali su se i prije polaska.
Naš gradić smo napustili u večernjim satima moleći Gospu da bude na putu s nama. Poslušala nas.
Šezdesetak učiteljica i učitelja naše škole ispunilo je autobus koji je krenuo prema velikoj Čizmi. Premda još vrući nakon posljednjeg ovogodišnjeg školskog zvona, učinilo nam se da smo Dalmaciju pregazili za tren. Šalu i zajedništvo smo okrivili za taj osjećaj.
Dragu nam Sloveniju nismo ni osjetili kad smo se ujutro već zatekli u Friuli – Venezia Giuliai, regiji u kojoj su se u valovima izmjenjivala brdašca i nepregledne ravnice. Uz povremeno hvatanje obližnjeg jadranskog zraka i trljanje neispavanih očiju na odmorištima autostrade, ubrzo smo zakoračili u regiju Veneto. Ravnica nalik Slavoniji već je naslućivala da je tamo nešto naše. Naš ”mali” bradonja.
Zatekli smo ga u snu i s osmijehom pod srebrnom bradom. Čekao nas je u njegovoj Padovi u društvu svoga prijatelja Ante. Isto svetoga. Tiho i skrušeno, šapnuli smo i njima riječ – dvije. Za nastavak puta i za život, lijep i dug. Žitom pozlaćeni Veneto, iza sebe smo ostavili s mislima na dva draga zagovornika.
Emilia – Romagna, industrijski i poljoprivredno bogata regija, središnji je dio ovog dijela Apenina.
Njezina Bologna, veliki grad s najstarijim sveučilištem i zgradama od opeke, podsjetila nas je na Italiju koju smo gledali u Benignijevim filmovima.
A onda, famozna Toscana. Michelangelov grad se nazirao u daljini nad kojim se uzdizala kupola, po mnogima, najveličanstvenije katedrale. I kad joj s poštovanjem priđeš, i prije nego ti oduzme dah, pomisliš da je nestvarna.
Zatim shvatiš da su nestvarni ljudi koji su je prije puno stoljeća sagradili. Samo oni znaju kako. Hvala im.
Ne mogu ga nazvati gradom, ali svakako čarobnim mjestom, Montecatini je bio naše prenoćište. Skladna nakupina bezbroj hotela i pitoresknih uličica i parkova zapravo je lječilište bogato izvorima termalne vode. Svojom ljepotom i ugodnim ljudima opet ostavlja bez riječi. O veličanstvenom tornju od sedam katova koji nikako da padne, nije dovoljno pročitati. Pisa se treba doživjeti. Baš kao i nedaleka Lucca, gradić s nekoliko crkava i trgova spojenih uskim uličicama koje bude romantiku i u onima koji romantični nisu. Baš kao i cijela Toscana u kojoj smo mnogi od nas vidjeli Hercegovinu. Dobro, možda je ova druga mrvicu ljepša.
Od previše ljepote iscrpljeni i džepno siromašniji, nakon tri dana, u jedinu Hercegovinu se vratismo nemjerljivo bogatiji. S mirisom lavande. S mirisom lijepoga života.
MARKO PAŠALIĆ
