Putem naših starih

Cijelog života slušam zgode i nezgode naših junaka po Njemačkoj i Austriji. Nema te obitelji koja nije imala ‘gastabajtera’ tamo negdje po Munchenu ili Stuttgartu. Oduvijek me zanimalo čega to ima tamo što je naše stare privlačilo da svoj kruh zarade tako daleko od svoje kuće. Ovoga vikenda posjetio sam mali grad u austrijskoj pokrajini Štajerskoj imenom Frohnleiten, zajedno sa svojim framašima iz Dubrave.

Kruh sa sedam kora

U slobodno vrijeme prilikom naše duhovne obnove, moj prijatelj Slaven Dodig i ja razgledavali smo grad. Osobno, u meni su se miješali čudni osjećaji. Prisjećajući se starih slika iz prašnjavih albuma i priča moga dida kako su mu ti krajevi dali sve što ima u životu. Komunistički režim i njegova tamna strana natjerali su ih na sjever, kako bi na miješalici i skelama, motikama i lopatama zaradili svoj kruh sa sedam kora. Livno, Duvno, Posušje, Grude… Pojam iseljavanja bio je uobičajen u našim krajevima tokom 60-ih i 70-ih godina prošlog stoljeća.

‘Ni sam više ne znam koliko ih je otišlo. Bila su teška vremena, nije se moglo ništa napraviti na našem kamenu. Dan za danom, godinu za godinom, sve je više naših odlazilo kako bi im obitelj preživjela teško vrijeme koje je doslovno gazilo Duvno do temelja’ govori Slaven, koji je još kao dijete slušao ove priče u svojim Crvenicama.
Gledajući oko sebe, shvatili smo svaku riječ koju su nam govorili. Tvornice, gradilišta, trgovine, ceste, uređenost okoliša… Sve je bilo na svome mjestu. Iako je sami Frohnleiten tek kap u moru svega toga, čovjek se jednostavno zapita. Hrvatska i BiH su zemlje koje volimo, u kojima živimo i djelujemo, svatko na svoj način. Ali gdje je budućnost u njima ? Novi val iseljenika ponovno je krenuo ovdje, a gospodarstvo naših domovina i dalje tone. Neodlučno, i pomalo zbunjeno šetali smo gradom, koji je malen, tih i pravi odmor za uši od gradskog asfalta.

U razgovoru sa lokalnim Hrvatima, koji su ovdje većinom druga generacija, saznali smo da ih ovdje ima stotinjak. Zadovoljni su životom i poslom, ali govore kako im nedostaje domovina, jer u gradu osim hrvatske mise nedjeljom u 11 sati nema nekih okupljanja hrvatske naravi. Okružen brdima i šumama, Frohnleiten je pravo mjesto za čovjeka koji ne voli buku i tko voli mir. Ali svejedno, tu ipak nešto ne štima, jer koliko bila privlačna, ta zemlja ipak ima svoju dozu nečega što te odbija. Teško je uzeti kofere i poći u bijeli svijet na duže vrijeme, i prilagoditi se totalnom drugom svijetu drukčijih običaja.

Susret dva zemljaka

Kažu da je svijet mali. U to sam se osobno uvjerio, jer u neformalnom razgovoru sa fra Šimom Orečom koji je ‘šef’ samostana Uznesenja Blažene Djevice Marije, saznao sam da je čovjek iz moga Graca. I on je davnih dana smješten ovdje, i obojica smo bili presretno nasmijani, jer su se dva zemljaka, praktički zaselak do zaselka, sreli na mjestu gdje sam to najmanje očekivao. Prije dolaska ovdje, nisam imao pojma da tu uopće ima Hrvata, kamoli nekoga iz moga sela.

Na kraju, sretno smo došli kući, i prepuni doživljaja razišli smo se svojim kućama. Iako je 90% moga vremena potrošeno na stvari koje bi zadržao za sebe, uspio sam vidjeti one poglede o kojima mi je pričao did. Vidio sam svaku njegovu riječ, vidio sam sve ono što mu je dala razvijenost ovih zemlji. Ali vidio sam i sve ono što sjever nikada neće imati, i koliko god bilo teško, nekad i tužno, neka mene ovdje, svoj na svome. Ima vremena za sve u životu. Bog će nam svima pokazati put kojim je najbolje kročiti.
Sjedeći na klupi, gledajući Muru kako teče, sjetio sam se Ante Brune Bušića, koji je isto tako kraj Seine u Parizu na svojim papirima sanjao ono iz čega mnogi danas bježe. Mnogi su naši otišli zato jer su morali. Danas mnogi odlaze, ali ne zbog toga što su sanjanju nešto zabranjeno, nego zbog posla i života. Možda je to bolje za mlade, ali ipak, svakim odlaskom naša zemlja polako tone. Kako će sve ovo završiti, zna samo On. Do nekih velikih odluka u životu, ostati će uspomene na sve ljude s kojima sa proveo taj vikend i kako bi reko’ Slaven: ‘Na našu Austriju pajdane.’

Nikola Vranjković/Posušje.net