Ramljaci – velika košarkaška dinastija iz Posušja

Miroslav Ramljak zvani Čarli iz Posušja jedan je od rijetkih, ili jedini hrvatski ćaća, koji se može pohvaliti da su mu sva tri sina – Tomislav (30), Ivan (24) i Marko (21) nosili dres hrvatske košarkaške reprezentacije.

Ćaća visok ‘samo’ 2 metra

Sva trojica bili su članovi mlađih uzrasta reprezentacije, ali niti jedan još nije igrao za seniorsku reprezentaciju mada su bili na širem Repešinu popisu. Ivan i Marko još imaju prigodu, a Tomislav se prije nekoliko godina ostavio košarke i posvetio obiteljskom životu. Ćaća posuških košarkaša najniži je u košarkaškoj dinastiji Ramljak – visok je ‘samo’ dva metra, a najviši je najstariji sin Tomislav 205, zatim Ivan 203 i Marko samo 201 cm.Trojica braće Ramljak nikada nisu igrali zajedno ni u jednom klubu, ali kada bi im se pridružio i ćaća Čarli i sestra Josipa, koji su nekada igrali za muški i ženski košarkaški klub iz Posušja, Ramljaci bi mogli reći da u svojoj kući imaju košarkašku petorku.
– Za sada imamo samo petorku u publici kada igraju mlađi sinovi – Ivan u Cedeviti ili Marko u Zadru. Osim mene i starijeg sina, u publici su još sestre Josipa i Lucija te majka Branka – kaže kroz šalu ponosni otac Miroslav.

Oni koji poznaju Čarlija i njegovu obitelj kažu kako je košarka kod Ramljaka sve. A ljubav prema košarci kršnim sinovima usadio je otac kao član Polivinila iz Posušja, momčadi koja je početkom 80-ih godina prošlog stoljeća bila jedna od najboljih u Hercegovini.

– Ćaća je bio košarkaški zanesenjak. Jedno je vrijeme i vodio KK Posušje. Nas trojica odrasli smo na košarkaškom igralištu i iz Posušja se uputili u svijet. Najstariji brat Tomislav igrao je u Posušju, Boriku i Alkaru, ja sam prvotimac Zadra, a Ivan je u Cedeviti. Brat je odavno u košarkaškoj mirovini, a nas dvojica igramo na istoj poziciji na isti način, zakucavamo i blokiramo – kaže Marko Ramljak (22) koji je u Zadru već pet godina.

Iako je on najmlađi, njegov košarkaški put razlikuje se od Tomislavova i Ivanova. On je već kao 17-godišnji nadareni junior stigao u grad košarke Zadar, koji je Posušju dao prvog košarkaškog trenera, sada već pokojnog profesora Dragu Pekasa. Taj zadarski profesor tjelesnog odgoja stigao je u Posušje 1974. i od posuških mladića – među kojima su se posebno isticali njihov otac Čarli, potom Marić, Bešlić, Ostojić, Raos i Tihomir Begić, čija je kći Ana Marija hrvatska košarkaška reprezentativka i članica prvaka Hrvatske – Medveščaka, stvorio momčad koja je ostavila značajan trag u hercegovačkoj košarci i klub iz kojega su ponikli braća Ramljak.

Svaki je imao svoj put

– Između Širokog i Zadra, ipak sam izabrao grad košarke jer sam još kao dječak sanjao da jednoga dana igram u klubu koji je dao košarkaške velikane. Iskustvo igranja u ABA ligi bio mi je drugi motiv dolaska. No, isprva nije išlo sve po planu jer sam igrao manje od očekivanog, ali s vremenom sam došao na svoje – kaže Marko Ramljak, kojega je zadarska publika odmah prihvatila zbog energije koju pokazuje na terenu, ali i atraktivnih letova u obrani i u napadu.

Tri godine stariji Ivan imao je drukčiji put. Iz Posušja je otišao u obližnji Široki Brijeg i u tamošnjem trostrukom prvaku BiH postao jedan od nositelja igre. Njegove odlične partije u dresu Širokog nisu ostale nezamijećene pa je nakon četiri sezone u hercegovačkoj prijestolnici košarke – nakon tri osvojena prvenstva i dva Kupa BiH – prešao u Cedevitu s kojom je prošle godine nastavio osvajati trofeje. Pet trofeja iz Širokog i jedan naslov prvaka Hrvatske u dresu Cedevite sada ga čine jednim od najtrofejnijih igrača hrvatskog prvaka.

– Iako je liga slabija nego u Hrvatskoj, u BiH nije bilo lako biti prvak pored izvrsne Igoke. Bilo je ponuda i iz drugih hrvatskih klubova, ali Cedevita je bila najkonkretnija. Klub je super organiziran i svakom igraču željnom dokazivanja nudi pravu košarkašku perspektivu. Eto, prošle sezone bili smo prvaci Hrvatske te igrali finale ABA lige – kaže Ivan.

U kratkoj košarkaškoj karijeri Ivan je, osim klupskih trofeja, osvajao i medalje u mlađim uzrastima hrvatske reprezentacije. Bio je član vrste do 18 godina koja je 2008. u Grčkoj na EP-u bila treća i član reprezentacije do 20 godina koja je dvije godine poslije u Šibeniku na EP-u osvojila četvrto mjesto. A kada ga upitate koja mu je utakmica najdraža u karijeri, bez oklijevanja reći će da je to pobjeda protiv Partizana u polufinalu ABA lige usred Beograda koju su izvojevali košom u posljednoj sekundi.
Braći Ramljak najteže pada kada igraju jedan protiv drugoga – u dresovima Cedevite i Zadra.

Kada brat igra protiv brata

– Igramo na istoj poziciji i nerijetko moramo ići jedan na drugoga. Čudan je to osjećaj. Mi bismo se najradije dogovorili tijekom igre, ali opet moraš napraviti sve najbolje sa klub – kroz smijeh će mlađi, Zadrov Ramljak, Marko.

– Brat je brat, ali pobjeda nad bratom na terenu je najslađa. Tim više što znam da u kući ipak na tom derbiju ukućani navijaju za najmlađega. Neće priznati, ali ja znam da je tako – kroza smijeh će Cedevtin Ramljak, Ivan.

– Ma šale se. Mi ukućani želimo da oni budu najbolji na terenu, a pobjeda neka pripadne boljima – kaže otac Čarli uz napomenu da njih četvorica još nisu odigrali hakl kojim bi riješili pitanje tko je najbolji košarkaš u obitelji Ramljak.

– Tomislav i ja moramo ući u formu i onda ih izazvati – kaže ćaća Čarli.

Ali zato su svi Ramljaci, oni u Posušju i Zadru, uživali u pobjedi Ivanove Cedevite protiv Maccabija u Izraelu.

– Protiv CSKA u Zagrebu bili smo blizu, ali u Izraelu smo dokazali da smo momčad koja svakoga može pobijediti. Ne mogu vam opisati taj osjećaj nakon što smo Maccabi dobili u uzavreloj atmosferi na njihovu terenu – kaže Ivan kojega u Zagrebu najviše bodre sestra Josipa, koja u metropoli živi s obitelji, i djevojka Kristina Tokić, hercegovačka studentica s kojom je u vezi već nekoliko godina, još od vremena dok je igrao u Širokom.

vecernji.ba