RATNI PUT “ALLAHOVE VOJSKE”: Mudžahedinski kampovi, ritualna ubojstva, ezan na oltaru i nijedan kazneni postupak

Zloglasna 7. muslimanska brigada tzv. Armije BiH obilježila je svoj 25 rođendan. U širem dijelu Bosne iza njih ostajali su krvavi tragovi svirepih zločina nad hrvatskim i srpskim stanovništvom, devastirane i uništene katoličke i pravoslavne bogomolje, spaljena i opljačkana javna i privatna imovina. Osim Amira Kubure u Haagu, jednog od četvorice zapovjednika, ove prema Aliji Izetbegoviću, ‘slavne’ brigade, nitko nije odgovarao pred bh. pravosuđem.

Bošnjačka politička, vojna i vjerska elita, jučer je u zeničkoj dvorani Bilmišće obilježila 25 godina od formiranja Sedme muslimanske brigade 3. korpusa tzv. Armije BiH, “proslavljenoj” po brojnim zločinima nad Hrvatima i Srbima u širem dijelu Središnje Bosne. I ove, kao i ranijih godina, obljetnicu formiranja brigade, organizirala je udruga “7. muslimanska viteška brigada”, na čelu s predsjednikom Amirom Kuburom, haaškim osuđenikom i jednim od četvorice zapovjednika nekadašnje 7. muslimanske.

Sedma muslimanska brigada među bošnjačkim političkim i vojnim ešalonom uživa najveći ugleda kada su u pitanju postrojbe koje su se sukobile s HVO-om na području današnje Federacije BiH. O njenom ugledu najbolje govore mnogobrojna odlikovanja, pohvale i epiteti koje su joj je uručivao bošnjački ratni lider Alija Izetbegović.

Sedma muslimanska brigada nastala je, navode kroničari ratnih zbivanja u BiH, iz jedanaest jedinica tzv. Muslimanskih obrambenih snaga (MOS-a) s područja Zenice, Kaknja, Vareša, Žepča, Busovače, Travnika, Novog Travnika, Viteza, Visokog, Bugojna i Gornjeg Vakufa/Uskoplja.

Počasni zapovjednik bio Alija Izetbegović

Službeno je formirana 17. studenog 1992. godine, a Šerif Patković, jedan od zapovjednika, još je 1993. Aliji Izetbegoviću uručio povelju kojom je proglašen počasnim zapovjednikom 7. muslimanske brigade. U sastavu 7. muslimanske brigade, osim pripadnika tzv. Armije BiH, bio je i veliki broj stranih boraca, mudžahedina, a način ratovanja i novine koje su uveli, jasno dokazuju kako nije bilo nikakve razlike između odreda “El mudžahid” i 7.muslimanske brigade jer su bili pod zajedničkim i(li) istim zapovjednim strukturama.

U svibnju 1994., Predsjedništvo BiH, 7. muslimanskoj brigadi dodijelo je naziv “Slavna”, a pred kraj 1995. bila je razlogom sukoba unutar Predsjedništva BiH zbog optužbih petorice članova Predsjedništva BiH da se “Armija BiH islamizira”. Nakon što je postignut dogovor unutar Predsjedništva BiH, članovi su joj 11. svibnja 1995. dodijelili naziv “Viteška brigada”.

Sedmom muslimanskom brigadom u različitim razdobljima zapovijedali su Asim Koričić, Amir Kubura, Šerif Patković i Halil Brzina. Pored Alije Izetbegovića, počasni zapovjednik bio je i emir Mahmut efendija Karalić.

Sastavljena od pripadnika Armije BiH, domaćih vojnika, tadašnjih bosanskih Muslimana i humanitarnih djelantika, kako ih se umilno u medijskom Sarajevu naziva, odnosno, mudžahedinski boraca iz stranih zemalja, ova je postrojba u svoje vojne operacija i akcije kretala s “tekbirima”, pokličima “Allahu Ekber”, a upute u ratovanju crpila iz Izetbegovićeve Islamske deklaracije i knjižice “Upute muslimanskom borcu”.

“Upute muslimanskom borcu” napisali su hafizi Halili Mehtić i Hasan Makić. Tu ‘antologijsku’ knjižicu objavio je 1993. godine zenički Ured mešihata Islamske zajednice, a prvi tiraž joj je bio 50 tisuća primjeraka. Kroz “Upute” se pozivalo na svetu borbu na Allahovom putu, odnosno, džihad. Prema tumačenjima nakladnika i priređivača, “Upute muslimanskom borcu” štivo je koje sadrži osnovne upute o ponašanjima muslimanskih boraca u uvjetima rata”. Pripadnici 7. muslimanske su kroz ova tumačenja islamskih pravila rata, a kroz primjere iz islamske tradicije i izvora, trebali i ratovati. Iako je Haški tribunal u predmetu Prlić i ostali utvrdio kako je HVO u Središnjoj Bosni izmislio mudžahedine kako bi Hrvate raselio u Hercegovinu, u postupku vođenom protiv Envera Hadžihasanovića, zapovjednika 3. korpusa Armije BiH i Amira Kubure, zapovjednika 7. muslimanske, Tribunal je u optužnici navodio i ovu “knjižicu”, a citirane su tri upute. Pitanja pokornosti zapovjedniku, odnos prema ratnom plijenu i zapovjednicima inače. Budući da je 7. muslimanska bila u sastavu 3. korpusa tzv. Armije BiH, Hadžihasanoviću nisu uspjeli dokazati zapovjednu odgovornost za zločine 7. muslimanske nad Hrvatima i Srbima u širem dijelu Središnje Bosne dok je Amir Kubura, kao zapovjednk, odgovarao za razorno pljačkanje Vareša.

Iako se bošnjačkom ratnom lideru Aliji Izetbegoviću nije sudilo pred Tribunalom, simptomatično je ono što u “knjižici” stoji, a dosadašnji navodi i dokazni materijali, ukazuju kako su upravo borci 7. muslimanske, svog vrhovnog zapovjednika, slušali više nego formalne zapovjednike postrojbe.

Prema ‘Uputama’ “borac se prvenstvno pokorava vrhovnom zapovjedniku, pa tek onda pretpostavljenom”. Što se ratnog plijena tiče, navedeno je kako je “najispravnije da država preko nadležnih vojnih zapovjednika raspolaže s ratnim plijenom”.

Pored toga, navedeno je i da, “ako zapovjednik ili neko više zapovjedništvo ocijeni da je u interesu obrane, zaštite naroda i viših ciljeva, ispravnije zapaliti objekte, šumu, onda je to i dozvolje”. Jednake upute dane su i za pitanja “neprijateljskih zarobljenika, ako je korisnije i od interesa za opću stvar da ga se oslobodi, razmijeni ili likvidira, o tome treba odlučiti zapovjednik”.

Pripadnici ove postrojbe strogo su se pridržavali islamskih pravila i “Uputa muslimanskom borcu”, a iza njih su, upravo u širem dijelu Središnje Bosne, ostajali spržena zemlja, zločini nad civilnim stanovništvom, brojni logori, uništene bogomolje, opljačkana i spaljena sela i dijelovi gradova.

Gradovi/općine u kojima je djelovala 7. muslimanska i druge postrojbe 3. korpusa tzv. Armije BiH – broj protjeranih Hrvata, logora, civilnih žrtava i poginulih pripadnika HVO-a

Travnik – gotovo 25 tisuća Hrvata protjerano
22 logora, 1759 zarobljenika, od kojih je više od 500 pripadnika HVO-a bilo, u jednom danu ubijeno 114 civila
Poginula 572 vojnika HVO-a

Novi Travnik – protjerano 3 tisuće Hrvata ( potez sela prema Bugojnu)
Kroz 10 logora prošlo 343 civila
254 pripadnika HVO-a i HOS-a poginulo

Fojnica – protjerano 6 tisuća Hrvata
Kroz 19 logora prošlo 237 zarobljenika

Bugojno – protjerano 15 tisuća Hrvata
Kroz 58 logora 1643 od kojih je 470 pripadnika HVO-a

Gornji Vakuf/ Uskoplje – protjerano 5 tisuća Hrvata
Kroz 9 logora prošlo 109 civila
Poginulo 186 pripadnika HVO-a

Kiseljak
Kroz 16 logora prošlo 347 Hrvata, poginulo 280 pripadnika HVO-a

Kreševo – protjerano oko tisuću Hrvata
Kroz šest logora prošlo 87 osoba, poginulo 86 pripadnika HVO-a

Busovača – protjerano oko 800 Hrvata,
Kroz 5 logora prošlo 77 Hrvata

Vitez – protjerano oko 2 tisuće Hrvata
Poginulo 682 pripadnika HVO-a
Kroz 22 logora prošlo 271 civil i 47 vojnika HVO-a

Zenica – protjerano 15 tisuća Hrvata, kroz 25 logora, od kojih su najzloglasniji bili „Muzička škola“ i „KPD Zenica“, prošlo je 1986 Hrvata,poginulo 78 vojnika HVO-a

Kakanj – protjerano 13 tisuća Hrvata
Poginulo 87 pripadnika HVO-a
Kroz 12 logora prošlo 595 Hrvata, 42 Hrvata se još uvijek vode kao nestali

Vareš – protjerano 8 tisuća Hrvata
Kroz tri logora zarobljenika 140 hrvatskih civila
98 pripadnika HVO- a poginulo

Uz Zenicu, sjedište 7. muslimanske bilo je i na području travničke općine gdje su 8. lipnja 1993. ubili 114 civila. Zločini poput onog u Bikošima (strijeljanje civila), Miletićima (vezivanje lancima), Brajkovićima i Gučoj Gori, te na koncu zaseok Orašac, kao prvi mudžahedinski kamp u BiH, dovoljno govore o “novinama” u povijesti ratovanja na tlu BiH. Upravo su u Orašcu, zarobili ugledne travničke Hrvate i Srbe, časne sestre i katoličke svećenike, a civilu srpske nacionalnosti, Dragoljubu Popoviću ritualno odrubili glavu. Za njegovim se posmrtnim ostatcima i danas traga. Nakon ovakvih “akcija 1993.” u Središnjoj Bosni, ponovili su to 1995. nad srpskim stanovništvom na Vozućoj.

Iza pripadnika 7. muslimanske ostajala su opljačkana i spaljena sela na području istočnog dijela Travnika, sela Pećina, Sebešića, Rostova pored Novog Travnika, potom Kaknja, Zenice, Vareša, Viteza, Busovače, Bugojna, Zenice, Fojnice i “postrojenja” na Pogorelici.

Samo u Travniku je uništeno 20 crkava, preko 30 crkvenih objekata i više od 10 katoličkih grobalja, a franjevački samostan sv. Franje Asiškog u Gučoj Gori htjeli su pretvoriti u islamski centar.

Gučogorski franjevački samostan zapovjedno mjesto 7. muslimanske brigade

Inače, u gučogorskom samostanu, pripadnici 7. muslimanske i odreda “El mudžahdi” zarobljenima su držali gotovo 200 civila, pucali su u samostan, u napadu ubili osmero ljudi, a naposljetku je UNPROFOR zapucao po njima jer su, ranije, napali kolonu hrvatskih civila koja se predala. Jedna od svjedokinja napada u iskazu je tada napisala “da nije bilo UNPRFORA sve bi nas zaklali“. Samostan je potpuno devastiran, opljačkan, a na oltaru je proučen i ezan. Mudžahedini su unutrašnjost crkve i freske na zidovima mazali izmetom a njihov vođa Abu Maali (Ali Ahmed Ali Hamad iz Bahreina, osuđenik u zeničkom KPD-u za teroristički napad u Mostaru 1997. bio je svjedok – pokajnik Haaškog suda u postupku protiv Rasima Delića) popeo se na crkveni otlar i uputio poruku: “Allah je najveći. Svjedočim da nema Boga do Allaha. Pristupite molitvi, priđite spasu”.

Napad i mudžahedinske aktivnosti po samostanu zabilježene su i na video snimci koja je poslije korištena za prikupljanje donacije za džihad u Bosni. Sve do potpisivanja primirja dijelu vojnika 7. muslimanske brigade, gučogorski samostan, bio je i zapovjedno mjesto.

Alija Izetbegović je na famoznom postrojavanju u Zenici kazao kako su pripadnici Sedme muslimanske upisani “zlatnim slovima u povijest obrane Bosne, a vojnici su mu tada zahvaljivali pjesmom “Mi smo vojska Allahova”. Nakon što se formirala Vojska Federacije BiH, a potom i Oružane snage BiH, pripadnici Sedme muslimanske, integrirani su u Sedmu mehaniziranu brigadu, a zapovjed je predana Rasimu Deliću, nekadašnjem načelniku Glavnom stožera tzv. Armije BiH. Delić se na “oproštajnom druženju” islamskih boraca, kako domaćih, tako i stranih obrati i naglasio:

„Vi ste ovdje u BiH, kao i drugdje u svijetu došli da branite muslimanski narod i njegovu vjeru islam. Došli ste, kao i u nizu drugih zemalja, da na Alahovom putu pružite pomoć muslimanima BiH. Pružili ste im pomoć ne samo u borbi nego i u vraćanju svojoj vjeri, svojoj tradiciji, svojoj kulturi i svojim običajima… Zbog toga je vaša pomoć i pomoć islamskog svijeta za ovaj narod, koji se nalazi na granici islama i hrišćanstva i dalje neophodna i biće neophodna dok islam ne pobijedi na ovom svijetu. Zato u svoje ime i u ime muslimana BiH kažem privremeno hvala, jer nas na Alahovom putu čekaju mnogi, brojni zadaci“, rekao je Delić tada mudžahedinima.

Od zapovjednika 7. muslimanske odgovarao samo Kubura

Prvi zapovjednik brigade bio je Asim Koričić, potom Amir Kubura kojeg je Haag osudio na dvije godine zatvorske kazne zbog pljačkanja javne i privatne imovine u Varešu te kršenja Ženevskih konvencija u logoru Muzička škola u Zenici. Uz Kuburu, zapovjednik je bio i Halil Brzina, današnji je šejh tekije u sarajevskom naselju Mejtaš. Šerif Patković, bivši ministar branitlja ZE-DO županije, gradski vijećnik, a današnji predsjednik Vijeća za koordinaciju udruga tzv. Armije BiH. Osim Kubure, nitko iz zapovjednog lanca 7. muslimanske brigade, nije odgovarao ni pred haaškim, a ni bh. pravosuđem.

Patković je, uz Hadžihasanovića, svjedočio i u procesu protiv Tihomira Blaškića, zapovjednika Operativne zone Središnja Bosna. Hrvatska zajednica u Središnjoj Bosni smatra ga odgovornim za zločin u Dusini, 26. siječnja 1993.,kada su pripadnici 7. muslimanske počini zločin nad hrvatskim i srpskim civilima. Patkovićevo se ime spominjalo i u haaškoj sudnici kada je supruga, ubijenog zapovjednika HVO-a Zvonka Rajića, Željka Rajić, kazala kako se Patković “javno hvalio da je njenom mužu izvadio srce”. Trenutno se pred Sudom BiH vodi postupak protiv Sakiba Mahmuljina za zločine nad srpskim civilima 1995. na području Vozuće.

Iza pripadnika 7. muslimanske brigade tzv. Armije BiH koja slavi svoj 25. rođendan, uz brojna spaljena sela i dijelove gradova, uništenu privatnu i javnu imovinu, katoličke i pravoslavne crkve i druge vjerske objekte, stratišta hrvatskih žrtava u dolinama Lašve i Lepenice te srpskih u dolini Bosne, potez Maglaj – Zavidovići – Tešanj – Teslić.

“Sporadični incidenti”

Njihova povijest zaista jest s bošnjačko-muslimanske strateške točke sjajna i blistava. Iz šireg dijela Središnje Bosne istjerano je gotovo 150 tisuća Hrvata, počinjeni stravični zločini poput onih u Miletićima, Dusini, Bikošima, Križančevom selu, Buhinim kućama, Zubićima, Fojnici, za koje ni nakon više od 20 godina, ne samo da nema odgovornih, nego uopće ne postoje istrage nadležnih tužiteljstava. Politički vrh Bošnjaka- muslimana u BiH tvrdi kako su ovi zločini bili “sporadični incidenti”, a nerijetko napominju da “Armija BiH ne samo da nije činila zločine i palila bogomolje, nego ih je sprječavala”.

Glorija Lujanović, Dnevnik.ba