Ružica i Josip imaju 16-ero djece: “Mi ne gledamo televiziju, ali nam nikada nije dosadno“
Obitelj Vukašinović osnovala je i tamburaški sastav koji predvodi otac Josip, Ružica pjeva, a njihovih petero djece sviraju.
Kada je prije 32 godina sklopio brak s Ružicom, Josip Vukašinović iz Velike pokraj Požege je mislio kako će imati svega dvoje djece. Međutim, iza drugog djeteta došlo je treće, pa četvrto, peto… I tako sve do 16-og.
Sve je Božje djelo!
Na odluku da ima ovoliko djece na Josipa je najviše utjecala njegova supruga koja je, kao osmo i posljednje dijete svojih roditelja uvijek ‘gnjavila’ majku da rodi još djece kako bi se ona imala s kim igrati. Ružica tada nije shvaćala da je njezina majka već u poodmaklim godinama te nije više mogla rađati, pa je sebi obećala da će ona, kada se jednog dana sretno uda, imati puno djece.
Ova odluka još se više učvrstila kada je pročitala životopis sv. Katarine Sijenske koja je dvadeset i četvrto dijete u svojih roditelja.
“Da je njezina majka rekla životu ‘ne’, ne bi bilo ove naučiteljice Crkve. Posebno me je inspirirala jedna rečenica iz knjige o sv. Katarini: Svake godine je moja majka obradovala svoga muža jednim ili s dvoje djece. I onako sam se zamislila: ‘Pa kad je ona mogla imati u to doba kada nije bilo ni perilice rublja, ni pelene ni ničega, zašto ja ne bih mogla?!’ Zaista bi bilo dobro da svaka žena pročita ovu knjigu, vjerujem da bi im se potpuno promijenilo shvaćanje o djeci”, kaže Ružica Vukašinović te nastavlja svoju priču o tome kako Josip nije želio u početku djecu.
Odlazak u Međugorje za koje je smatrao da je obična izmišljotina predstavlja prekretnicu u njegovom životu. Tamo je dobio obraćenje, u njemu se snažno probudila vjera. “Bog mi je dao hrabrost da se ne bojim života. Nije me strah što će djeca biti i kakva će biti jer znam da je sve u Božjoj ruci”, ističe 62-godišnji Josip, dok se 10 godina mlađa Ružica kroz smijeh nadovezuje: “Sve je Božje djelo. Kod nas djeca nisu dolazila u pijanom stanju i neznanju.”
11 dječaka i 5 djevojčica
Obitelj Vukašinović ima 11 dječaka i 5 djevojčica. To su: Branko, Željko, Karolina, Jakov, Marija, Mihael, Ivan, Petar, Katarina, Ana, Luka, Marko, Matej, Marta, Samuel i Emanuel koji je sa 6 godina najmlađe njihovo dijete.
Najstariji Branko se oženio, a Ružica i Josip postali su baka i djed dvoje unučića.
Ružica kaže kako je tijekom godina bilo „svega i svačega“, i lijepih, manje lijepih, ali i teških trenutaka, neprospavanih noći, jer Ružica i Josip sami su odgajali djecu. Treba svaki dan ustati, pripremiti obrok, pospremiti 18 kreveta, oprati rublje, očistiti… Posla u kući uvijek ima i svi su uvijek na nogama.
“Uz Božju pomoć uvijek smo sve prebrodili. Najmanji su problem neprospavane noći. Smatram da je to posve normalo dok je beba još mala. Majka jednim uhom spava, a jednim sluša. Kad sam rađala stariju djecu, onda još nije bilo modernih pelena, samo platnene, a ja rađala svake godine. Možete misliti koliko sam pelena imala na štriku. Uživala sam vješajući ih i priželjkivala još. Ni danas, kada su djeca većinom odrasla, neki su na fakultetima, u školama, kod nas nema dosade. Međutim, nema ni gledanja televizije, jer za to nemamo vremena”, kaže Ružica.
Žive od dječjeg dodatka i rodiljskog, i od, kako ističu oboje, Božje providnosti. Imaju i svoju hranu jer drže domaće životinje. “Kada nešto dodatno ustreba, Bog se već pobrine da i to nekako dobijemo”, ističe Ružica.
Glazbena nadarenost
Obitelj Vukašinović osnovala je i tamburaški sastav koji predvodi otac Josip, Ružica pjeva, a njihovih petero djece sviraju. Putuju po župama i izvode poznate duhovne šansone. Njihov je sastav prvi put zasvirao u njihovoj župi prije osam godina na misi i krštenju petnaestog djeteta. Drugi nastup je bio godinu dana nakon toga kad su 2009. krstili svoje šesnaesto dijete Emanuela. Svirali su i u Ciboni 2010. za Božić, pa u Osijeku, Zagrebu, Vukovaru, Slavonskom Brodu, Vinkovcima, Našicama, te brojnim drugim gradovima i župama, a od 2012. krenuli su i izvan Hrvatske. Pa su zasvirali i u Međugorju na Festivalu mladih, Bosanskoj Posavini, Austriji… U svim ovim gradovima, Ružica i Josip, osim svirke, svjedoče o daru života, pri tom hrabreći prisutne majke da se ne boje prihvaćanja života.
“Života se ne treba bojati. Evo, ja sam zadnje dijete rodila s 46. Liječnici obično svaku trudnicu iznad 30 šalje u Zagreb na preglede, jer joj je, kao, rizičnija trudnoća. Ja sam svom liječniku rekla da ja svoje dijete želim roditi, imalo ono ili ne i ruke i noge. Nikad me više nije slao”, kaže Ružica te dodaje: “Mi smo samo u prolazu na putu za onaj svijet. Ako budemo ovdje ljubili Gospodina i vršili Njegovu volju, čeka nas neopisiva radost u vječnosti. Isplati se za to žrtvovati.”
Dnevni list
