S druge strane jastuka – Bajaga u Zagrebu!

Cijeli život mi je glazbeno povezan sa narodnim i rokerskim notama raznih domaćih izvođača. Neke sam vidio, neke nisam, neki su odavno otišli, a neki se ukazali ovu subotu u Domu sportova. Nakon nekoliko godina na zagrebačku pozornicu izašao je kralj rock’n’rolla ovog prostora, točnije ministar tog glazbenog opredjeljenja, jer tako je nazvan u jednom filmu. Momčilo Bajagić – Bajaga i njegovi Instruktori napunili su dvoranu do posljednjeg mjesta.

Dva sata odlične svirke čovjeka čije mi je održavanje frizure misterij, a još veći njegov dar za pisanje pjesama poput ‘Kad hodaš’ i ‘Verujem, ne verujem’. Jedan od najpristupačnijih ljudi za suradnju, koliko čujem iz priča svojih prijatelja koji su radili sa njime. Većina pjevača glumi neke zvijezde, dok recimo, Bajaga na pitanje koliko želi dima na pozornici, odgovara ‘Koliko voleš!’ sjedeći zavaljen na stolici, sa cigaretom u ustima i osmijehom do oblaka. I tako, eto njega od mene manje od dvadeset metara. Izvedbe iz studija i uživo nemaju razlike. Četiri gitare na pozornici, glas ministra rokerske institucije i deset tisuća ljudi gladnih prave svirke.

Huk dvorane na mnoge pjesme ne ostavljaju nikoga ravnodušnim. Vraćao se tri puta, prvi put mu je navika, drugi put od sreće, a treći put je shvatio koliko je Zagreb gladan njegove glazbe. Općenito ova strana Drine ne viđa ga toliko često. Ali ipak, navratio je i smirio sve za godinu-dvije. Ja sam razočaran samo radi jedne stvari, jer nisam čuo toliko željeni ‘Ruski voz’. Ali dobro, bit će prilika. Čekao sam predugo, i eto, dođe čupo sa gitarom k meni. Jer ipak na tom njegovom putovanju doživi čovjek svašta.

Kad u svojim mislima sjednem u Ruski voz, onda sam Ni na nebu ni na zemlji. Vidim samo da kazalište oblaka primi boju Plavog safira, i svuda okolo svira Tišina. Tu su negdje i svi Moji drugovi čije je oružje olovka i papir. Verujem, ne verujem onome što gledam, i kako idem sve dalje, ostaju samo Daljina, dim i prašina. I tamo negdje ugledam tebe, Lepu Janju, Ribarevu kći. Dođi kraj mene, Poljubi me i pusti da ostanem ovdje, da te gledam Kad hodaš. Odjednom svemu dođe kraj i vratim se u stvarnost. Ali ne brinem što ovo Iza nas, srest ćemo se još koji put, jer ne zaboravi… Život je nekad siv, a nekad žut.

Posušje.net/Nikola Vranjković