Tenina sestra sva je u suzama povikala: Vadite je iz groba!
Studenti Sveučilišta u Mostaru u ponedjeljak su se oprostili od svojih kolega, slavonskih studenata Tene Vračević, Domagoja Rose, Antonije Šarić i Vjekoslava Božanovića koji su poginuli u prometnoj nesreći u subotu kod mjesta Bijela.
U utorak se njihova Slavonija oprašta od njih. Posljednji ispraćaj Tene Vračević održao se danas u 12 sati, na mjesnom groblju u Trnavi, a Domagoj Roso pokopan je u 13.30 na mjesnom groblju u Mrzoviću.
Antonija Šarić i Vjekoslav Božanović koji su bili u vezi pet godina pokopani su zajedno danas u 15 sati na mjesnom groblju u Donjem Novom selu kraj Vinkovaca.
Neutješna obitelj
Teško i mučno, tuga i jad, plač i jauk na mjesnom groblju u Trnavi kraj Đakova danas u 12 sati. Pet mladića u bijelim košuljama nosilo je bijeli lijes sa tijelom mlade djevojke Tene Vračević (25) dok je jedan mladić nosio križ ispred njih. Na sprovod tragično preminule studentice Tene došle su stotine ljudi iz Đakova, Slavonskog Broda, Osijeka, Mostara…
– Bože uzeo si nam ono što smo najviše voljeli! Vadite je iz groba! – vikala je Tenina sestra Ksenija dok je otac neprestano govorio riječi “Ljubavi moja, ljubavi moja.”
Šokiranu Teninu majku pridržavao je sin, Tenin brat. Svi njezini prijatelji iz rodnog kraja kao i oni koje je upoznala na fakultetu u Mostaru bacili su bijele ruže u grob.
Župni crkveni zbor izveo je između ostalog i pjesmu “Ti si princeza” od Dade Topića.
Ništa manje mučno nije bilo niti u Mrzovićima gdje je na mjesnom groblju pokopan Domagoj Roso.
– Miroslave, evo tvoga sina. Zagrli svoga sina – plakala je Domagojeva baka dok su mladića polagali u grob u kojemu leži njegov otac koji je tragično poginuo prije desetak i više godina. Njegov djed, otac njegove majke nije se dao maknuti od otvorenog groba. Zazivao je unuka, opraštao se uz obećanje da će mu djeda doći.
– Neću ti zlato moje reći zbogom već doviđenja. Doći će dida tebi svaki dan da se s tobom ispriča i tako će biti sve do onog dana kada ću ti doći zauvijek. Neće tebe iznevjeriti tvoj dida – samo su neke od riječi koje je izgovorio svom unuku Domagojev djed. Njegova majka je pod teškim sedativima, jer od kako je čula za nesreću u kojoj je život izgubio njen sin, ona vegetira.
– Oj, Neretvo prokleta bila. Stani Neretvo i nikada više ne teci – zavapila je Domagojeva teta, govoreći svima kako joj se nećak hvalio da će braniti za NK Zrinski.
– Tko će sada doći teti i pričati joj o svojim nogometnim planovima. Sunce moje…- govorila je njegova teta.
Napisao im pjesmu
Predrag Babić, pjesnik iz Čazme napisao je pjesmu u spomen tragično stradalim studentima Slavonije. Njegova pjesma posvećena Teni, Antoniji, Domagoju i Vjekoslavu prepuna je emocija i oslikava tugu Slavonije, te Bosne i Hercegovine zbog stradalih studenata. Zove se “Četiri mala anđela”
Noćas su poletjela
Četri mala anđela
Raširili krila put neba
Odnjela ih cesta života
A samo su htjeli poći doma.
Ostale su neispisane stranice
Studenskih dana sreće
Zadrhtila Bosna cijela
Zatresla se žitna polja
Zaplakala Slavonija moja
Tijelo puno trnja i bola
Stradala su draga djeca
Zanijemili su stari zvonici
Jutro tužno što me plaši.
Neće se Tena nikada udavati
Za koga su ostali majčini dukati.
Antonija neće se više smijati
Šalama prijatelje veseliti
Domagoj vrance neće više pojiti
Pa ih ravnicom u kas potjerati.
Vjekoslav više neće šetati
Ostati će uplakani djedovi salaši
Bosut će jecajući teči
No Božići bez vas nikada više isti.
vecernji.ba
